Balkanska mitomanija

• Dnevnik Grazville - Sub, 27/08/2011 - 09:33
• Glasujte
  12 Up Down
• Komentari 54 dodaj komentar

Mit. Ta opojna riječ koju čini čaroban sadržaj. U istoj mjeri blizak i dalek, da se s njime možemo poistovjetiti, prihvatiti ga kao mogućeg, čak i točno, a opet dijelom svoga (racionalnog i obrazovanog) uma sumnjati u njegovu istinitost i utemeljenost. No, odakle mitovi izviru? Zašto postoje? Kupih jednom prigodom u Dubrovniku „Kratka povijest mita“, moram priznati da me nije oduševila, al mi je ukazala koliko su mitovi ukorijenjeni u društvu i pojedincima.

Zašto je tako, lako je shvatiti. I objasniti. Mitovi su, u sociološkom, durkheimovskom smislu, društvene činjenice, izvanjski regulatori ljudskog ponašanja. Oni, baš poput normi, utječu na pojedince, usmjeravaju njihovo ponašanje, očekivanja, stavove. Osim toga oni reguliraju društvene odnose, socijalizacijom postajući osnovama naših stavova i uvjerenja.

Nekoliko mi mitova pada na pamet, a geografski ih ograđuje područje Balkana. Prvi je o balkanskim mužjacima kao hrabrim borcima. Nastranu to što su ti isti neustrašivi ratnici stoljećima ratovali pod tuđinskim zastavama i štitovima. Drugi je o Balkanu kao buretu baruta, stalno tinjajućem prostoru sukoba, gdje vrela krv olako uzavre, a tu istu krv podgrijavaju stoljetne mržnje. Ovaj mit smo stvorili sami, pa ga potom i izvezli, jer u njega vjeruju (i) mnogi stranci. Balkanizirati, glagol, označava podjelu veće političko-teritorijalne jedinice u vidu krvoproljevajućeg sukoba, (bar privremenog) raseljavanja znatnog dijela stanovništva (neki taj proces poznaju i kao etničko čišćenje), te ljudskih velikih žrtava i gospodarske štete kao posljedica. Treći se tiče sadašnjosti, a uvjerava nas kako ovaj naš prostor sportski natprosječno nadaren, pa smo nerazmjerno broju stanovnika hiper-uspješni u sportu, posebice momčadskim sportovima. Kao da uspješnih sportaša nema u svim zemljama? Ili je ova uspješnost rezultat to ratničkog mentaliteta homo balcanicusa?

Onda oni (dobro)susjedski mitovi. Hrvati su uljuđeni i kulturni. Imali su kraljeve kad drugi susjedni narodi (tj. bar oni koje volimo kolektivno mrziti nisu još ni stigli na prostore koje danas nastanjuju), al tamo negdje u dalekom stoljeću sedmom, pardon desetom i jedanaestom. Činjenica da ti kraljevi nisu bili nekog kraljevskog statusa, već stočari-ratnici kao i većina tadašnjeg srednjovjekovno stanovništva ovih prostora, možda s kojim kravom više i štalicom s dvije, umjesto jedne „etaže“, običnog hrvatskog državljanima današnjice ne sprečava da si ih predstavlja kao velikaše s ogromnim posjedima, dvorcima i svitom, možda tek malo manjom raskoši nego što je danas uživa Kraljica Elizabeta II i njena kompanija Windsor Ltd. Činjenica da kraljeva više nije bilo nakon 12. stoljeća također ne igra značajnu ulogu u kolektivnoj svijesti. Ipak, ne na hrvatskom, nego na srpskom su dvoru koristili vilicu prije 600 godina dok su „Švaba i Englez i Amerikanac … jeli svinju rukama“. A ipak, oduvijek ih je i jednih i drugih, i Hrvata i Srba, bilo tako malo zainteresirano za tu istu kulturu. Naše skromno kulturno blago i dosezi valjda ipak ispravno ukazuju na takav zaključak. Prazni muzeji i kazališne publike (osim u okolnostima fensi-šmensi premijera, na kojima je većini bitno biti tek viđen) također idu takvog tvrdnji u prilog. A da, Bosanci su glupi. Svi su bedaci ko Mujo i Haso. Nema veze što imaju nekoliko nobelovaca (koje doduše svojataju i Srbi i Hrvati), a i oskarovca živućeg. Sve bi mi to Hrvati (i Srbi) mogli i sami postići. Ah, samo da nam se dalo. I da. Bošnjaci su žrtve. Jedne i jedine iskrene i čiste žrtve ovih nedavnih etničkih sukoba na Balkanu. Nema žrtava tako uzvišenih i svetih u drugom nacijama. Makedonci pak o sebi misle da su mirni i miroljubiv narod. Zato do završetka Drugog svjetskog rata ni državu nisu imali. Nije im se bojevalo i krv prolijevalo bit će? Albanci, posebice oni koje su ugovori ugurali u granice današnjeg FYROM-a, vjeruju da su Makedonci Bugari, te da su političke zlice koje lažiraju popise stanovništva, jer Albanaca u Makedoniji ima barem 51%. Kosovski Albanci će se, prema mitu koji već desetljećima, ako ne i stoljećima vlada, prokreirati u tolikom broju da im za 50 godina neće biti dostatan ni teritorij do Islanda i juga Portugala. A da, Makedonci, današnji Slaveni, umišljaju da su potomci antičkih Makedonaca, čiji je vođa Filip II uspio čak i helenski savez i perzijance srediti. Činjenica da Filip i sin mu Aleksandar Makedonski nisu zasigurno bile slavenske krvi (Slaveni su ipak na prostor današnje Makedonije došetali desetak stoljeća kasnije), današnjim makedonskim vlastodršcima ne smeta, jer povijesnim velikanima koji su se prostorima današnje Makedonije smucali 3. stoljeća pr.n.e. baš u ovim danima dužu velebne i preskupe spomenike. Grade današnju naciju lažirajući povijest i kupuju populističkim potezima naklonost neobrazovanih, mitovima opijenih građana.

Sada pak geopolitički mitovi i teorije zavjere, ti su mi valjda najdraži. Srbi su pod političko-diplomatskim patronatom Velike Britanije. I Francuska im je sklona. Zbog rojalističkih veza i brakova, koje Srbi znaju sklapati. Iz interesa. Ne osobnog, isključivo nacionalnog, dakako. Valjda su u postelju svi srpski diplomati vazda lijegali maštajući o teritoriju Velike Srbije i to ih je isključivo napaljivalo. A ne zaboravimo ni pravoslavnu braću Ruse. Oni bi za Srbe i na vlastitu štetu djelovali. Hrvate pak političko-diplomatski mentoriraju Nijemci i Austrijanci. Sve je to zbog toga što su sva tri naroda u Drugom svjetskom ratu bila na strani nacističko-fašističke alijanse. I sve su to klero-fašisti. Zajedno s Papom. Bošnjake, još jedna od recentnijih naroda, pak pod svoj patronat uzimaju Turci. I razni arapski šeici, al oni to rade sa stilom, pa se o ovim potonjima ne priča puno izvan granica BiH. Zajednička vjera kao poveznica, dakako i ovdje ima smisla. Za mnoge. A što se ulaska u EU tiče, kao rijetkog zajedničkog cilja svih zemalja regije: oduvijek se šuškalo da nema šanse da Hrvatska uđe sama, ona mora u paketu, jer nema šanse da naš uspjeh dopuste tradicionalni prijatelji Srbije iz zemalja članica. A i to što su nas za ratne zločine kinjili Britanci i Nizozemci, sve je to zavjera u korist Srba. To što su i njih kinjili, e to se nas ne tiče. Jer mi ionako na našim televizijama i u novinama nemam vijesti o aktualnim društvenim događanjima u susjednim nam zemljama. Ne treba nam to. Ta mi nismo na Balkanu. A oni jesu. I neka tamo trunu još dugo, dugo. Mi se evo hrpimice uskoro bacamo u naručje majke Europe. I ništa s Balkana nam ne treba niti nam je drago. Kao potvrda, neki mi dan jedan ravnatelj jedne uprave jednog hrvatskog ministarstva (prije je to bio položaj zamjenika ministra) odgovara na email u kojem ga obavještavam o programu izobrazbe javnih službenika koji plaća strana zaklada, da on nije zainteresiran proslijediti to dalje i poslati eventualno nekog od svojih podređenih, jer mi nismo na zapadnom Balkanu. A gdje smo onda zaboga? U zlatnom Balonu?

Ne sporim da velesile koriste čak i kulturne datosti i sličnosti radi postizanja svojih političkih i ekonomskih ciljeva, ali me ova prepojednostavljena uvjerenja o međunarodno-političkom šurovanju i protekcionizmu redovito nerviraju. Tim više što su im skloni i obrazovani ljudi, koje je znanost trebala razuvjeriti u moć mita.

Čini mi se da većina balkanske mitomanije danas izlazi iz nacionalističkih premisa. Volimo mrziti ono što nam je dovoljno blisko i poznato, a opet tek toliko malo različito da ga možemo osuđivati i smatrati manje vrijednim, intelektualno, kulturno, razvojno i ne znam kako još inferiornim.

A nacije, i osjećaj pripadnosti istoj, je nešto tako recentnog datuma. Niti je bilo političkih Hrvata, niti Srba, niti Albanaca, još manje Bošnjaka i Makedonaca, prije nešto više od sto godina. Kada danas na nogometnom terenu snage odmjeravaju Hrvatska i Srbija, navijač duboko u sebi vjeruje da svaki igrač brani ne samo teritorij, ugled, povijest i budućnost svoje zemlje (eh, i o ceremonijama je čika Durkheim sve rekao, al ne mogu sad i o tome pisati). Osim toga, navijač hrvatski projicira u srpskog igrača svu mržnju prema naciji koju njegov tim predstavlja, veličajući hrvatskog mu kolegu kao branitelja našeg, ispravnog, uzvišenog. Ne samo da navijač vulgaris ne uzima u obzir da u hrvatskoj reprezentaciji igra nekoliko hrvatskih državljana srpske nacionalnosti, nego on nema ni pojma da se ideja nacija-država tek negdje prije stotinjak i kusur godina počinje začimati kao ideja u nekim glavama ovdašnjih (tadašnjih) intelektualaca i političara, po uzoru na nacije koje su se gradile u Europi 19. stoljeća. Činjenica da (ne samo na Balkanu) ne uzimamo u obzir povijesni kontekst mitova koje projiciramo na današnja vremena i odnose govore dakle u prilog tvrdnji da u srazu Mit - Znanost, mit vodi 1:0.

• Dnevnik Grazville - Sub, 27/08/2011 - 09:33
  
• Komentari 54
• 2215 čitanja
  Pošalji poruku autoru
  dodaj komentar