pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Vrijeme je u zemljici Hrvatskoj izgleda stalo, tako da na pitanje koliko je sati nema točnog odgovora ili točnije ima onoliko odgovora koliko ljudi pitate,problem je što će svatko reći svoju istinu, dakle 4 milijuna i nešto stvarnosti. Privid demokracije ili nešto posve drugo? Ima vremena saznat ćemo već. Zadnja dva mjeseca bila su prilično burna i prepuna važnih, a ako citiramo državne dužnosnike, u daljnjem tekstu vladare, i povijesnih događaja, blago nama koji živimo u vremenu prepunom povjesnih zbivanja, imat ćemo što pričati unucima, da li hoćemo, ili ćemo šutjeti crveneći od srama, ako nam srama preostane?!?

Dakle što nam se to tako važno događalo u tih 60-tak dana, jedan general je poludio pa počeo redom ubijati sve koji su mu pali na pamet ili došli pred nišan, posjetio nas predsjednik velesile prijateljske nam i naklonjene g. Bush,osobno i namigujući sveudilj, jednu ženu je njen nježan i osjetljiv suprug strpao u ludnicu uz pomoć policije,zdravstva i tko zna koga još, vezano uz to javio se i HHO kroz bujice osobnih egotripova i založio za spomenutu gospođu što će izazvati novi sukob u HHO i novu navalu adrenalinsko-egotripaškog proljeva u i oko istog Odbora mudrih i pravičnih, SDP kuha u unutarstranačkoj predizbornoj ognjici, HDZ plovi u svom anesteziranom svijetu i svemiru pravednosti i svekolike uspješnosti, a i da ne zaboravimo i nepogrešivost, mladi i nešto stariji učenici su otkrili ulicu te je počeli bespoštedno koristiti kao forum, očekuju se i drugi, radnici su isto to pokušali ali nešto im baš i ne ide, partizani i crkva su razmjenili note i uvrede čini se da će tu brzo nam i efikasno pravosuđe imati posla, naravno u korist i na poziv ovih drugih,a predjednik nam Mesić ukazivao se po potrebi i na njemu svojstven način šalom i pošalicom gdjegdje i skupljanjem obrva kadšto, a naravno ušli smo u NATO, at last,but not at least.

Eto u svemirskim razmjerima vrijeme koje se ne da ni zamjetiti, u hrvatskima događaji za pamćenje. Idemo redom, general Korade drug i starešina obilježio je nadolazeće proljeće onako kako je i živio - iće, piće i krvoproliće, naime usprkos naporima svih upletenih da dokažu da je Korade jedan drag čovjek samo, eto, nešto mu se desilo pa je poubijao petero ljudi među kojima i maloljetnog dječaka, to baš i ne drži vodu. Naime taj čovjek je najčešće gostovao u medijima radi nekog nasilnog čina, osim postavljanja zastave na Kninsku tvrđavu, sve ostalo je jedna pijana, nasilnička i bahata priča. Priča koju nitko u državi, niti jedan vladar, nije htio ili se nije usudio prekinuti, onako kako je to prekinuti trebalo, suđenjem i kaznom. Sva sadašnja naknadna pamet ne vrijedi pišljivog boba, ako ne vjerujete pitajte obitelji poginulih, pitajte Zagorce koji su sve ove godine šutjeli zbog straha, koliko od nasilnika, toliko i od nasilnikovih zaštinika, silnika. Dakle gospodo redom, članovi HDZ-a, predsjedniče republike, članovi časničkog zbora, ministarstvo obrane, ministarstvo policije, oprostite ako sam nekoga zaboravio, svi vi ste krivi i svi vi biste trebali sjesti na optuženičku klupu.

Tijekom akcije "uhvatimo generala", desio se Bukurešt i dugo očekivana, dapače sanjana pozivnica u NATO, klub porobljivača za neke i topovskog mesa za druge, pogodite u koju kategoriju spada Hrvatska, pobjednik ove nagradne igre ima 12-tomjesečni besplatni,dapače plaćeni boravak u zemljama po izboru, kao što su Irak, Afganistan a možda već sutra Iran. Bilo je ganutljivo gledati guranje i snishodljivo prenemaganje predsjednika Mesića i premijera Sanadera na bukureštanskoj pozornici oko barnumovskog satrapa Busha, stvarno prizor za pamćenje. Svi mediji, ne samo oni pod kontrolom ili na jaslama vlasti, grmjeli su o povjesnom i prevažnom trenutku i ponavljali to do iznemoglosti kao da u to hoće uvjeriti sebe i nas. Pokušaj skupljanja potpisa za referendum o pristupanju NATO-u marginaliziran je ili je korišten sav asortiman od ignoriranja do podsmijavanja, to je bilo za očekivati od g. Sanadera kakvi razlozi su na to nagnali g. Mesića koji nastoji izbrusiti sliku o sebi kao "narodnom predsjedniku" da sa gotovo bijesom sikće na te mlade ljude koji su se drznuli postaviti pitanje legitimnosti takvog poteza. Izgleda da i predsjednik Mesić narod doživljava kao krpu dobru kada sa njom treba počistiti kakovo sranje i odbojnu kada nas ista počne podsjećati na naša sranja. Dakle narode u neki mračan kut do novog čišćenja. U sklopu bukureštanskog derneka, počastio nas je svojom 20-tosatnom posjetom predsjednik USA George W. Bush u svoj svojoj osebujnosti, ponovno tirade, direktni prijenosi ničega, oklopljeni automobil, koliko tona, koliko čega može izdržati, Air Force 1 što sve ima i tako u nedogled trivijalnosti, trivijalnosti, jer ničeg osim toga nije ni bilo, natezanje po tepihu ispred Predsjedničkih dvora, iliti vile Weis, strašno, svakom normalnom gorak okus u ustima, osjećaj da smo protiv svoje volje uvučeni u ispraznost i nakaznost uprizorenja jedne loše predstave sa skupim i krvavim krajem. Prosvjednici potpuno izgurani u zapećak, bez struje tako da vide kako je to bez energije, zabranit ćemo, nećemo zabraniti, strašno, ali glas svevišnjeg, ne sa Sinajske Gore, već iz Bukurešta zagmi, pusti neka ih ali nek se deru bez struje, treba li komentar ili ne treba? Državničkih poruka, memoranduma, dogovora, ugovora, ičega, halo, ništa osim krebeljenja, namigivanja, lažnog i površnog glamura, par nemuštih rečenica, dim iz motora opjevanog Air Force 1, i to je to, mrak, zavjesa pada, umorni čistači ponovo na scenu da počiste svu tu kratku i neutemeljenu euforiju, račun će kasnije na naplatu, tko pio, tko razbijao, tko naručivao....

Nekoliko dana kasnije počela se raspetljavati i kriza bračna, a kasnije i kriminalna obitelji Pukanić, ništa što bi u ovoj zemlji bilo čudno ili, ne daj bože, novo već jedna normalna kriza sa naglaskom ja mu prala i kuhala, on me varao, ajmo napola situacija, takva je trebala i ostati obiteljska trauma, asistirana odvjetnicima i socijalnim radnicima da nije prerasla u simbol, simbol moći i uticaja. Dakle bard hrvatskog novinarstva i prvoborac novinarskog poduzetništva gosp. Pukanić, intimus predsj. Mesića i inih znanih i neznanih u obavještajnim, podzemnim i nadzemnim strukturama, odlučio je neopravdane financijske zahtjeve svoje supruge presjeći luđačkom košuljom, tako omiljenom u nekim drugim vremenima i mjestima. Žalosno je da mu je to gotovo i uspjelo, mediji su sa zadrškom krenuli u rasvjetljavanje ove krajnje degutantne bezobraštine valjda štiteći kolegu po peru. Kada prvi čin nije prošao na scenu se postavlja drugi, objavljuje se sav prljav veš iz obiteljske perilice, prevare, ovisnosti, neuroze razne, pa onda sve to garnirano pokušajem ubojstva pravdoljubca i borca za istinu i poštenje, znate onu ko o čemu kurva o poštenju, sve što prosječan gledatelj Big Brothera, Farme, Ponosa Ratkajevih treba i razumije. Dakle moderni Glembajevi, ludilo, ovisnost, ubistvo ili bar pokušaj. O Bože!!! Svi oni koji bi u tom čušpajzu trebali razlučiti tko je bob a tko pop, zdušno i grozničavo peru ruke prebacujući odgovornost bilo kamo samo što dalje iz svog dvorišta. U tome je kao i u kršenju raznih zakona prednjačio ministar zdravstva Milinović, koji je po nemuštosti, zbunjenosti nadmašio i legendarnog i nikada prežaljenog Jubitoa, dakle to je nezabilježeno kako taj dužnosnik sipa nebuloze bez muke i pripreme, savršeno, ako ste se pitali otkud vam je poznat, to je onaj domoljub koji se onomad vezivao lancima pred sudom u Gospiću protestirajući protiv procesa domoljubima Norcu i društvu. Dakle za evidentno kršenje zakona u slučaju gospođe Pukanić nitko nije odgovoran ni kriv, dakle ćorak. Čovjek koji je predsjednika Mesića uvukao u poznanstvo sa višestruko osumnjičenim a jednom osuđenim kriminalcem Petračem, koji je denuncirao, ponekad i lagao, prijetio i prkosio zakonu ove zemlje nalazeći se sa odbjeglim generalom Gotovinom, zar sve to predsjedniku ove zemlje nije dovoljno da se bar distancira od dotičnog. Kakve li tajne i prljavštine zna omiljeni Puki kada je tako nedodirljiv. Bilo kako bilo ovo je zemlja svega samo ne vladavine prava u koje se svi tako zdušno kunu kada im treba, Puki nam je na svom primjeru pokazao da ona pjesmica "kad se male ruke slože, sve se može,sve se može", da li se zaista može?

U priču se umješao i HHO, organizacija, koja već duže vrijeme ne zna što bi sa sobom, predsjednik iste gosp. Banac gotovo da je bio prva žrtva te priče, no izvukao se, HHO koji inače o puno važnijim stvarima nema svoj stav ili ga bar javno nema, grozničavo se u liku Banca stavio na stranu slabijega što je za svaku pohvalu, no na površinu su pri tom izbile temeljne slabosti istog Odbora u vidu osobnih i inih netrpeljivosti. Gosp. Puhovski se opredjelio za Pukija, Banac za njegovu gospođu, a bivši član i predsjednik Miljević brani istaknutog domoljuba i homeopatu Glavaša, svakom normalnom dosta.

Bili smo i svjedoci nekoliko prosvjeda, onaj radnički iako najbrojniji i po prirodi stvari najozbiljniji prošao je kako je prošao, gotovo nezapaženo i u potpunoj margini. Garniran kišom i uvijek istim sterilnim govorima sindikalnih čelnika, ostao je potpuno bez oštrice i dojam je da nije dotaknuo niti jedan segment onoga što radnike stvarno muči, naravno onih koji bi odgovore na pitanja trebali dati, dakle vladara, ni od korova. Pitam se što bi se to našem radniku trebalo desiti pa da stvarno krene u generalni štrajk i da smješne trubice i šeširiće (ko da je dječiji rođendan) zamjeni urlikom. Socijaldemokrata koji bi po prirodi stvari i političkoj orijentaciji trebali artikulirati one koji mizerno žive od svog rada, nigdje, gdje su, u predizbornoj utrci, ovaj put stranačkoj, a ta sliči, namjerno ili slučajno, na onu parlamentarnu, jalovo i neefikasno. Žalosno je da SDP ili bar njegovo vodstvo ništa nisu naučili od pokojnog Račana iako se rado na njega pozivaju, a to je malo političke mudrosti, osim Milanovića, drugih SDP-ovaca gotovo nigdje, osim što su rastjerali potencijalne i prirodne koalicione partnere, ozdravljenja od izbornog fijaska nema na vidiku. Da fijaska jer kako drugačije opisati da najbolji rezultat SDP do sada nije rezultirao vlašću, već opozicijom, i tu su pretendenti na predsjedničku fotelju u pravu, jedan čovjek je za to kriv. Ići na Sanadera vis a vis, izgubljena je bitka, unaprijed, Račan je to znao. Prosvjedi srednjoškolaca, a dijelom i studenata, polučili su daleko veće rezultate, srednjoškolci su ipak u prednosti. Državna matura šaptom pade, za jedno jedincato poslijepodne, šestogodišnji rad i muka kreatora otpuhnuta snagom adolescentskih pluća, čudo. Ili nije? Kako to da ova inače autistična vlast poklekne pred hrpom dječaka i djevojčica u nježnom dobu, ali zato odmahne rukom na njihove majke i očeve, birače i trudbenike, nešto tu nije u redu. Zabavno je bilo gledati najpoznatijeg hrvatskog forenzičara i naučnika, istraživača genetskih kodova, hrvatskih naravno, ministra Primorca kako u trenutku pokapa sve svoje suradnike, te su glupi, te ga lažu, te mu govore da je lijep (!!!???), uglavnom sram ih budi da li ih budi, sve će on njih nogom u dupe, nego što, a ne da nam djecu zajebavaju koječim. On, naravno ostaje jer je nevin i pravedan, jednako kao i njegov obožavani mentor i zaštitnik. Dakle zašto su ta djeca opasna, e pa zato što nemaju što izgubiti i ne da ih se tako lako ucjeniti kao njihove roditelje, poslom, plaćom, visokim cijenama,oni su neopterećeni i neuvjetovani, ali nek se ne zavaravaju, završit će oni tu školu, a onda ćemo vidjeti da li su još tako drčni kada budu moljakali za bilo kakav posao.

Ponovno se dimi i sa Kaptola i Jasenovca, počelo je sramotnom odlukom države da skup u Jasenovcu potpomogne peterostruko manjim iznosom od onog na Bleiburgu, a kulminiralo ponovnim izbjegavanjem Crkve u Hrvata da se ukaže na najvećem stratištu na ovim prostorima u II sv. ratu. Kaptol, tj. kardinal Bozanić nekoliko dana poslije Fumića ne preporuča Bogu, već Državnom odvjetništvu, a dotično promptno reagira i saopćava da će proučiti predmet. Vidite kako je to lako, dok Vi svi mi koji hoćemo neku prijavu podnjeti moramo to i sročiti,taksu platiti, pa predati, riječ Svevišnja je dovoljna da se sve to preskoči i u akciju svjetovnu krene, aferim DORH-u, a i kardinalu. A što se tiče predsjednika Mesića i njegovog angažiranog govora u Jasenovcu kada je spominjao gadove koji hoće da se Jasenovac i njegove žrtve zaborave, njega posjećam da su ti "gadovi" oni kojima je podilazio početkom '90-tih govoreći o "dvostrukoj pobjedi hrvatskog naroda", njegove riječi, snimljene, izvrdavajući da su to bila vremena za takve govore, dakle ovo su vremena za ovakve govore ili je gospodin Mesić osoba za sva vremena. Čini se da je gosp. Mesić stvarno osoba za sva vremena i da mu prolaze stvari koje si ozbiljan čovjek, a kamo li političar nebi smio dozvoliti, navedimo samo poneke od tih bisera. Osim tih budničarskih govora u ranim '90-tima, dotični je bio predsjednik parlamenta kada se ubijalo u Gospiću, Osjeku, Karlovcu i drugdje, ni riječi nije bilo od njega za čuti, ne može reći da nije znao ili barem načuo ipak je bio po nomenklaturi drugi čovjek u državi, tek kada je uvidio da će ga Tuđman sa svojom politikom povući sa sobom u avanturu Bosna, tada odlazi i onda je malo HND, pa HNS, danas ne zna se. Od novijih, Pukanić, Petrač, Zagorec a pri tom na nejasan angažman njegovog savjetnika koga će izgleda razjasniti Austrija i njeno pravosuđe. Na pitanje o tome prilikom posjeta tvornici nikotina obrecnuo se na novinare kao da su oni Perkovića jr. poslali u misiju 'vrati pare nećemo ti ništa'. Sigurno će za par dana reći da je bio omamljen mirisom duhana.

Zemlja u kojoj inflacija raste, u kojoj se tržište dionica urušilo pod težinom nerealnih obećanja i očekivanja, u kojoj premijer tvrdi da je sve dobro i da je drugdje još gore, i Bože, glavno da nismo gladni, kao da mi živimo i radimo negdje drugdje, gdje predsjednik države petljajući se u sve i svašta traži slabiju kunu i to tu gdje je vanjski dug premašio 33 milijarde eura, u kojoj još uvijek prošlost nije prošlost i u kojoj budućnost nije na vidiku, koje je doba? Koje stoljeće? Koja godina? Koji sat? Da li je doba armagedona ili doba promjene, ako je armagedona onda nam nije ništa činiti osim sjediti i čekati, ako je promjene, tko će tu promjenu pokrenuti, nijedan od sadašnjih vladara nije ni kadar ni sposoban, a nadasve nije pošten da učini nešto takvo. Da li je sveti gral u EU, NATO, ili u nekoj drugoj kratici? Što mi to ostavljamo našoj djeci, dužničko breme koje nikada otplatiti neće, nekompetentnu i nekonkuretnu privredu, banke u stranom vlasništvu, mogućnost ratovanja u nekim tuđim ratovima,sindikate za koje su saborske mirovine krucijalno pitanje a ne 238 000 radnika čija bruto plaća ne prelazi 3500 kuna, dakle što je istina? Istina je da našoj djeci i ne treba neka škola, ono što im treba je neki poslić, kreditna kartica i daljinski upravljač, a tvornica želja sa ekrana će ih već uputiti u obližnji hipermarket u kome sve to mogu nabaviti za razuman iznos već od.....

Dakle armagedon ili koliko je sati odgovorite sami, pogledom u srce ili novčanik, vaš izbor.