pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Jutros sam popio kavu s prijateljem, višim bankarskim službenikom, koji prve umirovljeničke dane najradije provodi u kafiću s hrpom dnevnog i tjednog tiska pred sobom. Voli se smatrati boljim poznavateljem naše političke scene, a moja malenkost ima čast pripadati uskom krugu ljudi koje smatra dovoljno kompetentnim za ozbiljnije razgovore o politici.

Vjerojatno ponukan pisanjem Jutarnjeg lista, dočekao me je tvrdnjom kako se nakon što je sve izvjesnije da Račan definitivno odlazi iz politike, SDP nalazi u nezavidnoj situaciji jer će teško pomiriti interese ambicioznih pojedinaca u stranci s dobitnom kombinacijom koju predstavlja Ljubo Jurčić, od mnogih percipiran kao najbolji kandidat za premijera. Argumentirao je to tvrdnjom da Jurčić nikako ne može preuzeti vođenje stranke, a da Željka Antunović ili bilo tko drugi iz SDP-a ne može od Jurčića u javnosti biti bolje prihvaćen kao kandidat za premijera.

Moram priznati da je i navedena dilema jedan od scenarija do kojeg može doći i realan problem s kojim će se SDP jednog dana susresti. Budući moj prijatelj ne spada u red politikanata i da njegova zabrinutost nije hinjena, prihvatio sam navedeno kao temu za razgovor, tim više jer znam da je SDP-ov simpatizer i poput velike većine birača zainteresiran jedino za to da budući premijer bude što bolji i sposoban zemlju pokrenuti u pravom smjeru. Evo što sam mu odgovorio, a nudim i ovdje.

Hrvatsku je od osamostaljenja uvijek vodila osoba na položaju predsjednika ove ili one stranke, kako u polupredsjedničkom tako i u parlamentarnom sustavu. Dok smo to za vrijeme Tuđmana mogli pravdati političkim sustavom i velikim predsjedničkim ovlastima, a za Račana dubinom ponora u kojem se Hrvatska našla, nikad više nego posljednjih nekoliko godina nema opravdanja za minoriziranje uloge Hrvatskog sabora. Ne treba se zamarati pokušajima osporavanja tvrdnje kako je Hrvatski sabor trenutno samo servis i igračka svemoćnog predsjednika HDZ-a. Sjetimo se samo prekonoćnog obrata u vezi puštanja Glavaša na slobodu.

Dakle, zašto situaciju ne iskoristiti za vraćanje digniteta Hrvatskom saboru i dovesti hrvatsku praksu u ustavne okvire? Na primjeru predsjednika države se vidjelo kako je i to moguće, pa valjanog razloga nema da se i utjecaj predsjednika vlade ne svede u okvir Ustava RH, pa da vlada doista odgovara saboru, a ne obrnuto.

Kombinacija s Jurčićem kao premijerom, a predsjednikom ili predsjednicom stranke na čelu saborske većine, može donijeti kvalitetan pomak u političkom životu Hrvatske. Tad bi se politika doista mogla osmišljavati u saboru, a sabor si uzeti pravo koje mu i inače pripada, odnosno da traži stvarnu odgovornost predsjednika vlade za realizaciju programa koji je sam predložio.

U ovom trenutku to možda izgleda kao bolji SF, ali kad se ozbiljnije promisli, moglo bi postati dio hrvatske stvarnosti.
Štoviše, smatram da bi na taj način upravljanje državom bilo bolje, a svakako bez samovolje i soliranja premijera na koje smo pomalo i oguglali.
SDP bi opredjeljenjem za ovakvu varijantu mogao dati ogroman doprinos afirmaciji i implementaciji sustava parlamentarne demokracije.
Hrvatska politička javnost je svakim danom zrelija pa vjerujem da ovakav potez ne bi ostao bez potpore birača.

Snažno podupirem pravo SDP-a da autonomno odluči o svakom unutarstranačkom pitanju, pa i ovom, zbog čega članak shvatite tek kao dobru temu uz jutarnju ili popodnevnu kavicu i promišljanje jednog djelića hrvatske političke javnosti.

Btw, osnovni razlog pisanju teksta je kratki komentar mog sugovornika: „Zvuči logično…vidiš…o tome uopće nisam razmišljao.“