Neovisni, ali ne i neutralni

╠╣ Politička misao ╠╣

Ovaj članak kojega objavljujem na pollitika.com, koji je i zbog toga najbolji politički site u Hrvatskoj, a držim da ne nedostaje mnogo da je to isto i na Balkanu, u funkciji je pojašnjenja političke doktrine Zagrebački treći put, razvojno prema Hrvatskom trećem putu.
Kao što je poznato, stjecajem okolnosti pojavio sam se kao kreator "toga" s ciljem ostvarivanja političke i izborne pobjede na tzv. lokalnim izborima u gradu Zagrebu u svibnju 2009. godine. Naravno, ne samo zbog toga. Pravi cilj je izbornu pobjedu u Zagrebu razviti u izbornu pobjedu, tada, Hrvatskog trećeg put na po svemu sudeći izvanrednim državnim izborima, kako bi se konačno skinula s vlasti, i time s grbače hrvatskog naroda, postojeća protunarodna politička demokracija HDZ i drugih političkih stranaka. Naime, upravo postojeća "politička demokracija" dovela je sve hrvatske građane do toga da su danas "na koljenima" pred vratima neposrednog prijama Hrvatske u Europsku uniju. Riječ je o tomu da je Hrvatska danas klasična suvremena neokolonija. To nije nastalo "samo od sebe", i to nismo učinili "mi", već se točno znaju imena i prezimena čelnika postojeće točno takve hrvatske tragedije!

No, zašto je u "svemu ovome" Zagreb toliko (pre)važan, to tim više što u Zagrebu ljudi žive "jako dobro"? Odgovorit ću s ovim člankom, na pomalo neizravan način. No, za sve one koji više vole izravan odgovor - tada on glasi da je Zagreb zato toliko (pre)važan jer se u njemu na relativno malom prostoru od samo oko 640 km2 nalazi iznimno velika koncentracija stanovnika, s najvišom obrazovnom strukturom koju čini preko 150.000 građana više i visoke naobrazbe, i znanstvenih zvanja, s najvećom poslovnom snagom, s najvećom koncentracijom kapitala, ali i s danas gotovo 600.000 građana od ukupno oko 785.000 građana Zagreba, koji su siromašni, polusiromašni, ili među kojima polovina od onih oko četiri stotina tisuća koji rade - zarađuju do oko 4.500 kuna mjesečno, i time izdržava sebe i sve druge u najskupljem gradu u Hrvatskoj, i jednom od najskupljih gradova u Europi i u svijetu. Gotovo 500.000 građana Zagreba primaju, ili su korisnici nekoga od oblika socijalnih potpora iz Proračuna grada Zagreba. Prema tome, s itekakvim razlogom "put do promjena u Hrvatskoj" vodi preko Zagreba! No, ne samo zbog toga.

Razvidno je kako iz ishodišta političke doktrine Zagrebački treći put (Hrvatski treći put) grad Zagreb ne postoji u smislu "grada" kao urbanog naselja, pa čak ni u smislu glavnog grada Republike Hrvatske. Definicija grada Zagreba je metropola hrvatstva, metropola hrvatskog građanstva, i metropola hrvatskog gospodarstva. Riječ je o racionalnoj političkoj definiciji Zagreba iz ishodišta uporišta suvremene Hrvatske, ali i iz ishodišta uporišta obrane onoga što još danas postoji pod nazivom "hrvatsko". Zasebno skrećem pozornost na to da posebice u malih naroda, premda se isto to može uočiti i u primjeru velikih naroda, pitanje "načina" na koji "dišu" građani glavnog grada, osobito kada je istodobno riječ i o najvećoj aglomeraciji u zemlji, predstavlja pitanje "načina" na koji "diše" čitava država! Kao što je poznato, danas grad Zagreb - šuti. Za bolje poznavatelje politike u smislu znanstvene discipline (i prije svega struke) to je i "više nego neobično" iz motrišta činjenice da jedna država, a riječ je o Hrvatskoj, nije od 1990. godine zaključno s 2010. godinom bila u težem društvenom, i težem gospodarskom stanju. Dakle, o čemu je riječ?

Neobično bi bilo tvrditi, a to bi bilo i neozbiljno tvrditi da i u Hrvatskoj, a osobito i u gradu Zagrebu ne postoje misleći pojedinci, ali i skupine osoba koje ne bi bile u stanju definirati stručna i politička rješenja iskoraka iz postojećeg stanja nečega što je suvremena neokolonija pod nazivom Republika Hrvatska. Međutim, bilo koji pokušaj iskoraka iz takvog stanja suočava se s činjenicom da "stanovništvo" pod nazivom "građani" - to "ne prihvaćaju"? Nasuprot tomu, uočljivo po razini apstinencije, to "isto stanovništvo" odbija izaći na izbore na kojima jedino mogu odlučiti o promjeni postojeće vlasti, naravno, ako s njom "nisu zadovoljni". S obzirom na takvo društveno i gospodarsko stanje u Hrvatskoj, predstavljao bi stvarno nemogući napor "zaključiti" kako su hrvatski građani, a osobito u gradu Zagrebu, "zadovoljni" s onime, i s onima koji vladaju nad njima samima - i koji, pritom, još u njihovo ime iz mjeseca u mjesec proizvode sve dublju i sve težu društvenu krizu i gospodarsku katastrofu. Prema tome, očevidno je riječ o postojanju društvene apatije, nemoći, depresije, pa i stanovitog defetizma u prepuštanju takvoj "zadanoj" sudbini.

Sa svoje strane oni koji mogu, i koji su u stanju izvršiti promjene, a riječ je upravo o brojnim pojedincima i skupinama osoba, svojim su načinima i "načinima" stručnih i političkih rješenja nerijetko međusobno konfrontirani, jednako kao i u primjeru postojećih političkih stranaka na državnoj razini, pri čemu svaka od njih iz svojeg ishodišta "razvija" Hrvatsku. Naravno, nerijetko to čine i "udruženim snagama". Prema tome, umjesto političkog identiteta, koji nije ništa drugo već akumuliranje snaga potrebnih za iskorak iz postojećeg stanja, pojavljuje se tzv. "politički pluralitet".
Međutim, i na žalost, nije riječ o političkom pluralitetu kao ključnom uporištu demokracije. Pritom ovdje koristim definiciju demokracije kao prostor jednakih građana (ne istih!) po pravima konkurencije ideja i postupaka, pri čemu u takvoj zdravoj utakmici s razlogom pobjedu odnose najkvalitetnija rješenja. Samo konfrontacija kvalitete donosi ono što se popularno naziva društveni razvitak, i koji zato s razlogom ne postoji, i nemoguć je u tzv. jednoumlju odnosno u "nekonfliktnom društvu" !!!

Onda kada demokracija ne postoji kao prostor takvih jednakih građana (što se osigurava i "fondom izravnanja"), ona se samoukida od strane onih koji "u ime demokracije" tumače drugima što je to "demokracija". Pa tako, primjerice, danas Milan Bandić u tiskanoj publikaciji zagreb.hr, čiju objavu plaćaju svi građani Zagreba, i koji se besplatno dostavlja na sve kućne adrese gotovo milijunskog danas grada Zagreba, na naslovnici u "koloru" kaže kako je, citiram, Zagreb moja strast. Nastavno na gotovo svakoj stranici razvidan (premda prividno nevidljiv) promidžbeni članak GO SDP Zagreba - iznad kojega samo što ne piše GLASUJTE ZA NAS - SVE ČINIMO ZA VAS! Naravno, riječ je o ordinarnom lopovluku, i o nekažnjivoj krivičnoj krađi novca od građana, s prebacivanjem u lisnicu vlastite partijske, ali i osobne demokracije.

Zašto je to nekažnjivo, konačno zašto su nekažnjive izborne krađe, kao u ranijem dokazanom primjeru nelegalnosti i nelegitimnosti državnih izbora 2007. godine u Hrvatskoj?
Nekadašnju komunističku diktaturu zamijenila je partijska demokracija. Partijska demokracija nije ništa drugo nego "legalna i legitimna" partijska diktatura koja je "samu sebe" institucionalizirala, s vlastitim partijskim mehanizmima "demokratskog" nadzora.
Demokratski izbori time su "tranzicirali" u demokratsku farsu, a institucionalni sustav koji se temelji na demokracije postao je institucionalni sustav nadzora nad demokracijom, odnosno nadzora nad svim onima koji nisu "partijski građani".
Jednakost građana zamijenila je time jednakost konfrontiranih partijskih građana. U konfrontaciji partijskih građana moraju nastajati "kolateralne žrtve", a to su nepartijski građani.

Kao što je ponekima poznato, partijska demokracija tipično je obilježje parlamentarne demokracije zapadno-europskih kapitalističkih (industrijskih) država u periodu između dva svjetska rata, i prije toga. Po svemu sudeći partijska demokracija je predstavljala, i predstavlja "unutarnji motor" međudržavnih sukoba, i ratova, i to zato što ne postoje zaprjeke da ona, zbog bilo kojeg formalnog povoda, ne progresira u "jednopartijsku" demokraciju.

Umjesto političkog pluraliteta u Hrvatskoj danas postoji politička fikcija. Naime, za osiguravanje političkog pluraliteta mora postojati politička misao koja njemu osigurava prostor i uporište demokratske utakmice.
Tako svi oni koji o svemu ovomu znaju mnogo više od mene, s lakoćom će potvrditi da doslovno sve današnje postindustrijske najrazvijenije države na svijetu izvor svojeg civilizacijskog razvitka ne temelje na "per se" znanosti, njezinoj aplikaciji u gospodarstvu, te pojedinačnim ili skupnim poduzetnicima (korporacije), ili na istaknutim pojedincima i skupinama koji zajedno čine kulturu neke države, u takvom najužem duhovnom smislu. Itekako postoji ono "nešto" - što sve to "skupa" objedinjava u postojeću učinkovitu cjelinu pod nazivom, primjerice, japanska država, američka država, švedska država, njemačka država, danska država, ili pak hrvatska država, srpska država, albanska država, mongolska država ili kolumbijska država itd. Politička misao daje i osigurava politički identitet.

S obzirom na to kako mi ipak nije cilj ovdje držati "predavanja", a još manja mi je namjera pisati političke eseje, posebice iz ishodišta vremena u kojemu se donose KLJUČNE ODLUKE (svibanj 2009.), postavlja se iz predočenih motrišta samo po sebi pitanje koje glasi: Da li smo "mi" u Hrvatskoj u takvom postojećem stanju, koje sam ovdje "okvirno" predočio, zato što nemamo političku misao kao temeljno uporište hrvatskog političkog identiteta, ili smo u Hrvatskoj u takvom postojećem stanju zato što, možebitno i primjerice, imamo "nekakvu" političku misao - no, zato što je ona postala statična i time kočnica (prepreka) daljnjeg društvenog razvitka, ona se morala "napustiti", i stoga je danas zamijenjena "partijskim pluralizmom"?
Odgovor glasi: U Hrvatskoj postoji politička misao kao uporište političkog identiteta kojega čini jedinstvo hrvatskog naroda (etnos), hrvatskih građana (vrijednosni sustav sekularnog društva) i Hrvatske države (sekularna država hrvatskih državljana kao državno-pravnih subjekta).
Takva politička misao danas nije ni statična, ni aktivna, i to zato što je zaustavljena u svojem razvitku zbog fizičkog i duhovnog nasilja političkih diktatura, koje su se izmjenjivale jedna za drugom nad hrvatskim narodom i nad hrvatskim građanima sve do 1990. godine, i koje su se nakon toga nastavile preko institucionalnog sustava "partijske demokracije".

╠╣ Zaključci ╠╣

Životna je istina da neovisno o svačijoj pojedinačnoj volji, postoje i objektivni uvjeti ljudskog postupanja i ponašanja. Prema tome, njih ne određuje pojedinac kao jedinka svojom osobnom voljom, bez obzira na to koliko je stvarno, ili prividno slobodan. Primjerice, u "svijetu ljudoždera" će s jednakom slasti "pojesti" i Einsteina, i Bohra, i Teslu, i Picassa, primjerice, kao bilo kojeg drugog više ili manje jednako tako "ukusnog" prehrambenog artikla. Stoga otkriti taj mehanizam koji proizvodi "objektivne uvjete ljudskog postupanja i ponašanja", zbog njegovog nastavnoga "preoblikovanja" u smjeru koji ne razara - već stvara, ima itekako "veliku važnost" koja je "najmanje od svega" znanstveno važna. Riječ je o njegovom izravnom praktičnom utjecaju na svačiji osoban život, jer je on ulazi u svačiji dom neovisno o tomu "jesu li vrata zaključana", ili "vrata nisu zaključana". Dakako, ovo na ovom mjestu ne ističem samo u ozračju ovog članka o Anti Starčeviću. Tako geneza, ili razvitak događaja koji su prethodili i doveli do određenog stanja, ima uvijek ishodišnu točku. Zbog toga je od temeljne važnosti utvrditi onaj ključni trenutak - nakon kojega se nastavni događaji odvijaju u točno takvom zadanom smjeru, a ne u nekomu drugom. Konkretno stanje ulaska u postojeće dužničko ropstvo svih građana Republike Hrvatske, osim onih najzaslužnijih "pet posto", odavno je bilo najavljeno i odavno je bilo uočeno. Pa kada sam tada, prije stanovitog broja godina, pritisnut činjenicom utvrđivanja geneze tranzicije komunističkog društveno političkog sustava u postojeći tajkunski kriminalan društveno politički sustav Hrvatske, a čije "dno" još ne vide samo oni koji ga ne će vidjeti čak i kada na njemu ostanu "goli i bosi", morao uložiti nešto više vremena i sredstava za analizu misli i rada dr. Ante Starčevića, nakon završetka tog rada nametnula su mi se sama od sebe slijedeća dva zaključka:

1. Nemoguća je bilo kakva promjena hrvatske stvarnosti, nemoguće je spriječiti sve što će ona, takva kakva je danas, proizvesti i u budućnosti, bez redefinicije političke misli dr. Ante Starčevića. Tek nakon toga pripadnici matičnog hrvatskog naroda, i svi hrvatski građani bez obzira na njihovu narodnosnu genetsku pripadnost (etnos), mogu biti sigurni u izvjesnu duhovnu, i materijalnu bogatu stvarnosti i sutrašnjicu u vlastitoj Hrvatskoj državi.

2. Redefinirana politička misao dr. Ante Starčevića, kao društvena misao, mora postati društveno prihvaćena, a da bi to postala ona se mora naučiti, i mora se nastaviti primjenjivati. Takva društvena misao mora imati u svojem posjedu mehanizam učinkovitog nadzora njezine materijalizacije, jer bez toga predstavlja misao na papiru. Bez mehanizma učinkovitog nadzora, osiguran je nastavak hrvatske samoobmane i stoljetne laži nad hrvatskim narodom kako nemamo našu vlastitu hrvatsku političku misao.
To je nakon svirepog ubojstva Stjepana Radića, kao izvornog baštinika političke misli Ante Starčevića - nastavljeno sve do danas.

3. Politička misao dr. Ante Starčevića u Hrvatskoj postoji u genetskom biću hrvatskog naroda, ali ona ne postoji u njegovom građanskom biću. Razlog tomu leži u činjenici da Hrvatska nije nikada bila građanska država svojeg hrvatskog naroda. Hrvatska je počam od početka Drugoga svjetskog rata bila u vlasništvu političkih diktatura, bilo izravnih ili u vlasništvu političkih demokracija u obliku prikrivene parlamentarne diktature, što traje sve do danas.

╠╣ Dosta teorije - hoćemo činjenje ╠╣

I sada unaprijed moram odgovorit na jedno "nevidljivo" pitanje meni "nevidljivog" čitatelja, koji se, naime, možebitno pita kakve sve to ima sveze sa svibanjskim izborima 2009. godine u Zagrebu?
Moj odgovor glasi: G O L E M E !
Ne postoji niti jedna nezavisna lista, ali i politička stranka i strančica, koja je na najzahtjevnijem izbornom području u Hrvatskoj, a to je - GRAD ZAGREB - u stanju polučiti imalo "ozbiljniji" izborni uspjeh ako ne raspolažu s kvalitetnim političkim uporištem. Kvalitetno političko uporište je politička ideologija, ili politička doktrina - i to nije izborni program, sam po sebi.

Grad Zagreb je najzahtjevnije izborno područje u Hrvatskoj, dakako, ne zato što u njemu žive "specifični ljudi" pod nazivom "Zagrepčani" ili "Zagrebčani", tako svejedno. Riječ je o tomu da grad Zagreb, iz racionalnog političkog motrišta, nedvojbeno jeste najrazvijeniji dio Hrvatske, Zagreb jeste političko središte Hrvatske, Zagreb jeste intelektualno i poslovno središte Hrvatske, Zagreb jeste na samo oko 640 km2 fizičkog prostora mjesto goleme koncentracije ljudskih, duhovnih i materijalnih resursa, i Zagreb ima specifično metropolsko obilježje iz ishodišta veličine gradske aglomeracije s urbanom kulturom i urbanim načinom života. Potonje znači da se u Zagrebu mora proizvoditi temeljem uporišta u duhovnoj proizvodnji, jer građani Zagreba u smislu stanovnika takvog "naselja" nemaju uporišta fizičke egzistencije u fizičkim resursima!
Kao što je svima dobro poznato, građani najrazvijenijih posebice europskih postindustrijskih društava i država, postojeću razinu osobnog i društvenog bogatstva ne temelje na svojim fizičkim resursima, već na duhovnim resursima, njihovom snaženju i ubrzanom razvitku !
Upravo to je u Zagrebu blokirao HDZ, a danas supstituirao MILAN BANDIĆ na čelu, i zajedno s GRADSKIM ODBOROM SOCIJALDEMOKRATSKE PARTIJE HRVATSKE U ZAGREBU !

Pokretati operativne političke aktivnosti, i pritom biti nesvjestan takve činjenice zbog bilo kojeg razloga (nerijetko i neznanja!), predstavlja politički analfabetizam, ili narcisoidnost pokretača operativnih političkih aktivnosti, ili nerijetki vlastiti interes da se "možebitno nešto uhvati za osobnu korist", ili razvidni interes promocije poslovnih interesa, ili, ponekad običnu ljudsku demonstraciju i stoga prihvatljivu demonstraciju "homo politicus". Na Zagrebačkim svibanjskim izborima, stoga, i vice versa, moraju biti "pometeni" svi takvi, i slični - koji se pojavljuju s "promidžbenim porukama" u smislu "izgradit ćemo nove bazene", "pokrenut ćemo malo poduzetništvo", "izgradit ćemo domove umirovljenika", itd. itd. itd.

Nadalje, ne postoji nitko i kao fizička osoba i kao skupina fizičkih osoba koje su u stanju nakon Zagrebačkih svibanjskih izbora osigurati iskorak građana grada Zagreba, i Grada Zagreba kao pravnog subjekta iz postojećeg stanja hrvatskog neokolonijalizam, te hrvatske ali istodobno i zagrebačka "partijske demokracije" ukoliko - i kada se izborni uspjeh ne temelji na cjelini, i u jedinstvu uspjeha političke doktrine i izbornog programa
Takvim jedinstvom cjeline političke doktrine i izbornog programa raspolaže jedino ZAGREBAČKI TREĆI PUT !

╠╣ Zablude ╠╣

Stoga, i kako bi se moglo "o bilo čemu razgovarati", i kako bi se bilo što moglo učinkovito činiti i učiniti, prijeka je potreba akceptirati izvornu političku misao Ante Starčevića. No, kako to učiniti kada sam i ja, uz tolike i tolike u Hrvatskoj, držao da je Ante Starčević bio istaknuti hrvatski nacionalista, ponešto i "šovinista", i da je uložio "čitav život" u ono što je samo po sebi razumljivo!?

Naime, do svojih relativno visokih godina, a govorim nakon četrdesete godine života, uvijek sam mislio kako je Ante Starčević bilo jedan od onih hrvatskih političara "iz davnina", koji je zaslužan za naš hrvatski narod zato što je u ono doba tražio da mi imamo svoju Hrvatsku državu kako nas ne bi pljačkali s jedne strane Austrijanci, a s druge strane Madžari. Do mene je dopirala njegova "politička misao" u smislu da Hrvatska država pripada Hrvatima, odnosno hrvatskom narodu, a svi ostali u njoj imaju poštivati činjenicu da su u našoj Hrvatskoj državi. Za Srbe je kazao da su narod sluganski, dok je za hrvatski narod u današnjoj Bosni i Hercegovini govorio da su oni Hrvati pokršteni u muslimane. Ne mogu, dakako, kazati kako nisam uočio da je stalno govorio o Hrvatskoj državi, pa opet o Hrvatskoj državi, pa Bog i Hrvatski narod itd. itd. itd. I ovime je u osnovi za mene Ante Starčević "bio apsolviran".

Nastavno, u mojoj takvoj "jezgrovitoj" "percepciji" Ante Starčevića, a osobito devedesetih godina nakon raspada bivše SFRJ, najmanje što me je "na svijetu" moglo "zainteresirati" bio je nacionalizam i šovinizam, ili stvaranje nekakve "velike" Hrvatske. Imao sam itekako "prečega" posla. S obzirom na to da sam u to vrijeme stanovao u relativnoj blizini Glavnog kolodvora u Zagrebu, imao sam prigode uočiti stanoviti broj "pravaša" obučenih u "crno", i uživo gledati onoga "Crnog Debeljka" kako se kočoperi pored topova na cesti nedaleko i nasuprot tadašnjeg hotela Esplanade (koji se danas zove "pretvorio sam se"), i kako s podignutom desnicom "nazdravljaju" svojoj "Crnoj Hrvatskoj".
No, koju godinu kasnije, kada sam započeo s proučavanjem stručne literature u traženju odgovora na ranije spomenuta pitanja, odjednom sam u njoj uočio tragove koji su me od strane renomiranih hrvatskih znanstvenika, ali i iz nekih Krležinih riječi, upućivale na Antu Starčevića - ali u "jednom drugom smislu" od onoga za koji sam ja "mislio da je točan". Stoga sam u jednoj od zagrebačkih biblioteka posudio radove Ante Starčevića, onda sam pročitao ono što je bilo u njima, i onda sam uredno vratio knjige - kao da ih nisam ni pročitao. O čemu je riječ?
Prvo. Tijekom čitanja naišao sam doslovno na hrpetine političkih tekstova iz meni nekoga "passe vremena", koji su meni s obzirom na tadašnji starohrvatski jezik bili i ponešto nerazumljivi, ali i prije svega - dosadni! Naime, mene Starčević nije zanimao kao povjesničar, ili kao "hrvatski domoljubni političar" iz "onoga vremena", a još manje su me zanimali odnosi Hrvatskog sabora, i prava Hrvatskog sabora u odnosu prema "Franzu ili Kereszvaryu", ili kako se to već zvao prvi iz Beča a drugi iz Budimpešte, primjerice - i tako svejedno.
Drugo. Učvrstio sam ocjenu kako su moja ranija određenja o Starčeviću bila točna. To tim više što izvori, koji su me upućivali na Starčevića, o njemu su govorili kao o "nekakvom pravašu", i kao osobi koja je bila, pa recimo to tako - radikalna u smislu zalaganja za "nemoguće". Osobno sam u to vrijeme podosta cijenio Strossmayera, a Radića i danas, pa i objektivno "nisam imao kamo" staviti upravo "tog i takvog" Starčevića.

No, i nastavno mi se događalo ponovno - jedno te isto! Literatura me ponovno vraćala na Antu Starčevića, ali nisam se dao opetovano "zavesti", sve dok se nije dogodio jedan susret. Upoznao sam jednog (atomskog) fizičara, tada u mirovini, koji se bio aktivirao u radu jedne udruge. Nekoliko sam ga puta u osobnim razgovorima na našim susretima u jednom od zagrebačkih kafića, i uz kriglu, i njemu omiljenoga "Tomislavca", pitao što misli o Anti Starčeviću. Uvijek mi je odgovarao s razvidnim "strahopoštovanjem"! S obzirom na to da je bio prijatelj Ivana Supeka, čije je kvalitete i vrijednosti visoko cijenio ("svi smo bili drugorazredni fizičari prema Supeku", "intelektualac najviše razine", "svjetska elita" itd.), pitao sam ga pomalo radoznalo u koji bi odnos stavio Supeka prema Starčeviću. Ono što me je iznenadilo bilo je da je doslovno odmahnuo rukom, misleći na Supeka, i više nego li jasno dajući do znanja ŠTO JE TO ANTE STARČEVIĆ ! Nakon stanovitog vremena, ponovno sam "uzeo u čitanje" Starčevića, no tada me poslužila sreća!!!

Spomenuta "sreća" bila je u tomu što sam nabavio rad pod nazivom Ante Starčević: Izabrani politički spisi. Međutim, i za razliku od onoga što sam pročitao prije toga od Ante Starčevića, pa i ono što su drugi napisali o Anti Starčeviću, na početku ovih sabranih radova Starčevića postojala uvodna studija od nekih tridesetak stranica teksta. U prvi trenutak je nisam počeo čitati jer je autor studije bio dr. sc. Pavo Barišić, koji je u to vrijeme bio "istaknuti kadar HDZ", i oko kojega je tada u medijima bilo "nekih afera". No, s obzirom na to da sam nailazio na tekstove koje sam od ranije bio pročitao, počeo sam "iz dosade" čitati i Studiju o Starčeviću od Barišića. Upravo tih tridesetak stranica otkrilo mi je Antu Starčevića !!! Na tom prvorazrednom stručnom radu i sada opetovano zahvaljujem dr. Barišiću, neovisno o tomu je li i nadalje istaknuti dužnosnik, ili je samo "običan" član Hrvatske demokratske zajednice, čijem čelništvu s razlogom Zagrebački treći put razvijen u Hrvatski treći put "radi o glavi". A ja i osobno s objavljenim tekstovima na pollitika.com., neovisno o tomu što sam privremeno s razlogom temeljno usredotočen na Milana Bandića i GO SDP Hrvatske u Zagrebu.

╠╣ Društvena i politička misao Ante Starčevića ╠╣

Sva tri najistaknutija čelnika koji su bitno utjecali na kreiranje postojeće hrvatske stvarnosti, promatrano od početka Drugog svjetskog rata, počam od dr. Ante Pavelića, Josipa Broza Tita, i dr. Franje Tuđmana, namjerno su svojim poluistinama, lažima, i svjesnim zlouporabama uništavali temeljna određenja dr. Ante Starčevića. Zašto? Političare ili pojedine političke aktiviste moguće je različitim oblicima izravnih ili neizravnih represija onemogućiti u političkoj aktivnosti, sve do krajnosti njihovog ubojstva ili protjerivanja iz zemlje, međutim, najopasnija je politička misao jer ona predstavlja "hranu" na kojoj se stalno "reproduciraju jedni te isti", neovisno o njihovim prezimenima.

Na ovom mjestu ću spomenuti uobičajena poznata politička određenja Ante Starčevića:

1. Hrvatska mora biti samostalna i nezavisna, i to je preduvjet opstanka hrvatskog naroda (oslobađanje od tuđe dominacije);
2. Hrvati mogu opstati kao narod, ako su na svomu (imaju svoju državu);
3. pravda i (prirodno) pravo jesu temeljno uporište Hrvata (pravaštvo) u ostvarivanju vlastite državnosti.

Međutim, Pavo Barišić mi ("nama") u toj studiji otkriva da takva politička određenja Ante Starčevića, predočena upravo na takav ili sličan način, de facto predstavljaju "kastraciju" stvarnog Ante Starčevića! Onda kada ne možeš "ubiti" nekoga, tada ga "kastriraj", predstavlja jednu od klasičnih političkih metoda "neutralizacije" smrtnog političkog neprijatelja. I to se itekako kvalitetno činilo u proteklih 65 godina "hrvatskih partijskih demokracija". Nasuprot predočenome, Pavo Barišić čini sistematizaciju tematsko povezanih određenja dr. Ante Starčevića u petnaestak njihovih temeljnih skupina, s većim brojem zasebnih skupina. Njihova daljnja raščlamba, a osobito daljnja analiza, predstavlja samo za sebe odvojene radove, i to bi nas s razlogom odvelo podosta izvan okvira ovog političkog članka. Stoga, i držim zbog takvih opravdanih razloga, činim njihovo grupiranje na pet područja temeljnih određenja "nauka Ante Starčevića", kako se to nekada govorilo, a što može u takvom smislu ovdje predstavljati pet temeljnih čimbenika društvene i političke misli dr. Ante Starčevića.
Riječ je o slijedećima:

1. sloboda
2. moral i etika
3. pravo
4. sadržaj države
5. Hrvatska država.

Odmah je zamjetno kako su sva određenja o hrvatskom narodu, i postojanju samostalne i nezavisne Hrvatske države, u što je Starčević uložio životnu energiju, i čemu je faktički podredio čitav svoj život - i po čemu je Starčević "poznat" i "priznat", de facto kod izvornoga Ante Starčevića - tek na petom mjestu po važnosti!!!
Od temeljne važnosti je uočiti da time Ante Starčević pitanje VLASTI stavlja na posljednje mjesto po važnosti. To je izravno suprotno, i to se izravno konfrontira s temeljnom "misijom" svih onih koji su do danas, zaključno s Ivom Sanaderom na razini Republike Hrvatske, a u Zagrebu - s Milanom Bandićem na čelu Gradske organizacije Socijaldemokratske partije Hrvatske. A što čine onda kada imaju VLAST, to su dokazali osobno i zajedno sa svojim ortacima i kumovima, gospodom i drugovima, i prije svih sa svojim partijskim "prijateljima".

ANTE STARČEVIĆ JE TRAŽIO SLOBODU, MORAL I ETIKU, PRAVO, SADRŽAJ VLASTI,
I TEK ONDA - VLAST U IME NARODA.

(Naša baština ANTE STARČEVIĆA, bit će članak kojega ću objaviti u nastavku na
Pollitika.com
koja i zbog toga, s razlogom, postaje najvažniji politički portal u Republici Hrvatskoj, a zasebno i u gradu Zagrebu)