Neovisni, ali ne i neutralni

ALI BABA I 200 HAJDUKA
ZAKON
o načinu i uvjetima podmirivanja obveza po kreditima međunarodnih financijskih organizacija odobrenim korisnicima iz Republike Hrvatske
Ovaj Zakon stupa na snagu osmoga dana od dana objave u "Narodnim novinama.".
Klasa: 441-03/93-01/12
Zagreb, 10. studenoga 1993.
Hrvatska narodna banka je samostalna i neovisna u okviru Ustava i zakona u cjelokupnosti poslova iz svoje nadležnosti, što se osobito očituje u:
- utvrđivanju i provođenju monetarne i devizne politike,
- držanju i upravljanju s međunarodnim pričuvama Republike Hrvatske,
- izdavanju novčanica i kovanog novca,
- izdavanju i oduzimanju odobrenja za rad banaka, nadziranju poslovanja banaka i donošenju pod zakonskih propisa kojima se regulira bankarsko poslovanje,
- vođenju računa banaka i obavljanju platnog prometa po tim računima, davanju kredita bankama i primanju u depozit sredstava banaka,
- reguliranju, unapređenju i nadziranju platnog sustava,
- obavljanju zakonom utvrđenih poslova za Republiku Hrvatsku,
- donošenju zakonskih propisa u poslovima iz svoje nadležnosti,
- obavljanju ostalih, zakonom utvrđenih poslova.

Reći ćete, zakon kao zakon. Ali baš i nije tako. Ovaj zakon je, naime, vrlo grabežljiva osnova za zorni prikaz drskosti, protuustavnosti, nezakonitosti i još mnogo toga što su nam činili oni koji su prisvojili i posvojili Hrvatsku tijekom proteklih vremena.
Prisjetite se: rat je još trajao.

Donošenjem ovog Zakona, Vlada RH, Hrvatska narodna banka, kao što je očito iz navedenih ovlasti, potom Hrvatski sabor, zakonodavno tijelo koje je donijelo Zakon, te poslovne banke i HFP jednostavno su nas riješile briga oko naših Zakonom stečenih vlasničkih prava iz rada, i vlasničkih stečenih prava naših roditelja.

Nakon pretvorbe poslovnih banaka u dionička društva temeljem ZTD-a, depoziti i novčana sredstva osnivača pretvorena su u dionice i dodijeljene firmama u kojima smo radili mi, građani RH. Prema visini uloženih depozita, dakako.
Taj je Zakon predvidio da se krediti i pozajmice - koje su firme podigli tijekom 1988. do 1993. godine - u vrijeme donošenja ovog Zakona revaloriziraju za visinu devalvacije i gubitka banaka u tom razdoblju, zbog ratnih događanja, kao i izdavanja menadžerskih kredita u Lijepoj našoj.
Rat je još trajao.

Sad to malo pojasnimo.
Revalorizacija znači retroaktivno uvećanje glavnice ili pozajmice.
Nije istina, pa toga nema nigdje, kao da čujem glas začuđenka
Ima, ima, mili moj. Ovdje, u Hrvatskoj. To je naš originalni izum, kojim ćemo biti opljačkani od menadžmenta poslovnih banaka, temeljem Zakona koje je donijela Vlada na prijedlog Hrvatske narodne banke u polupredsjedničkom sustavu, dok rat još, naravno, traje.

Sad ovaj postupak teče ovako: uvećali smo glavnice kredita (unazad) retroaktivno. Banke kažu firmama: imali ste glavnicu 100 jedinica 1988. godine i otplatili ste dio glavnice i kamata, ali po ovom Zakonu vi nama za (uvećanje) revalorizaciju kredita, zbog devalvacije itd., dugujete 180 jedinica bez obzira na dio koju ste otplatili i isplatili.

Da bismo mi ovu situaciju nekako riješili, mi smo Banka pa nećemo valjda sebe uništiti, nego ćemo vama one dionice koje su vaše, ali su kod nas pospremljene kao depoziti, pretvoriti u revalorizirani dio kredita, a onaj ostatak duga, po glavnici, e to ćemo vam kroz kamate uzeti. Eto, to je prva pljačka, a rat još traje traje.

Kad smo vam ovako sve maznuli, a vi ništa ne kužite jer je rat, vi više nemate ni za kruh, a kamoli za otkup dionica. Zato ćemo, putem HFP, raskinuti ugovore o otkupu vaših dionica i uzeti te dionice za ostatak duga po glavnici onog kredita.
Zaboga, kojeg?
Ma znaš onog kojem smo vam povisili dug, pa smo vam uzeli dionice iz depozita da bismo mi postali vlasnici dionica. A sad ćemo vam uzeti i ove dionice, koje niste otplaćivali po povoljnim uvjetima. S njima ćemo otplatiti i kamate, i ukinuti firmu i sva radna mjesta, jer smo mi sad zakonski vlasnici, budući smo sve radili po Zakonu.
Bila je to pljačka druga, a rat još traje.

Potom se Banke zadužuju u inozemstvu, tražeći kredite za svoje vlasnike, i tako kreću u neolimpijsku utrku: tko će brže, tko će više.
Tako nastaju razni Tutli i Mutli!
Vlasnici se ponašaju kao pijani milijarderi. A zašto i ne bi kad nisu ništa radili, a uletjelo im kao dar sa neba!
Kupuju se stanovi i kuće u Londonu, Parizu, Americi; tu su Sejšeli itd; brodovi, zrakoplovi, helikopteri…
Hrvatska pretvorbena elita, od naših prava, naše imovine i naših novaca, uživa kao u sapunicama. A, ne zaboravimo, rat još traje.
Dižu se krediti i za kupnju dionica novih poduzeća. Potom i ta poduzeća propadaju.
A banke, propadaju li banke?
O, ne…, pa one su same sebi i svojim novim vlasnicima svrhom!
Sanirat ćemo mi njih!
I tako nam nekoliko puta Vlada donosi Zakon o sanaciji.
A tko snosi sanaciju, tatice?
Pa svi mi, sine. Od nas se uzima lovica, mi punimo proračun, a u tom proračunu je ukalkulirana sanacija banaka. Sanacija se provodi pod patronatom Hrvatske narodne banke i Vlade RH.Zna se
Bila bi to pljačka treća, a rat još traje.

Mi ne dobijamo ni plaće za izvršeni rad, a za sanaciju banaka izdvaja se oko 65 milijardi KN.
A što će banke sad kad su sanirane?
Ah, imaju naši tajkuni još želja i nastavljaju svoje novčane pijanke!
Banke su im neka vrst samoposluga za kredite. Molim te, dodaj mi onu milijardu maraka s police!
Za građane, koji su sanirali banke, jasno, Banke nemaju ni za plaće, a kamoli za kredite.
I to sve na temelju samo jednog Zakona.
Onda, logično, dolazi do prodaje tako saniranih banaka. One se prodaju po cijeni od 10 % sanirane vrijednosti, dakle za svega 6,5 milijardi milih nam i željkovanih kuna.
Međutim, hajde da kažem i to, mi nikad nismo saznali jesu li barem ta sredstva uplaćena i od koga.
E, to se krije kao što zmija krije noge.
To su kupili neki fondovi za koje se ne pita ni čiji su, ni tko su im vlasnici.
Naši su građani ta sredstva od sanacije banaka plasirali u strane banke i iz njih kupili naše banke na osnovu svih ovih malverzacija.
Ma nemoj.
Da, da, banke nisu u stranom vlasništvu, nego u vlasništvu naših ljudi. Stranci su samo paravan.
Recite mi da nije istina!