Neovisni, ali ne i neutralniAko nitko ne traži posao - nezaposlenost je nula!
U petak je Državni zavod za statistiku objavio da je nezaposlenost u Hrvatskoj u drugom tromjesečju 2008. godine pala na samo 7,9 posto. Vijest zvuči fenomenalno. Za usporedbu, u Francuskoj je nezaposlenost oko 7,5 posto, a u Sjedinjenim se Državama prema posljednjim podacima povećala na 6,5 posto.
Drugim riječima, Hrvatska se prema podatku koji mnogi ekonomisti smatraju najvažnijim makroekonomskim podatkom, približava razvijenim zemljama.
Kako se u trećem tromjesečju nezaposlenost u Hrvatskoj uobičajeno dodatno spušta, to je www.briefing.hr već objavio kako bi i ta dosad najniža stopa nezaposlenosti mogla dodatno pasti.
Takodjer, inflacija je sa srpanjskog rekorda od prijetećih 8,4 posto u listopadu pala na donekle podnošljivih 5,9 posto. Ako u Hrvatskoj stvari zaista idu bolje nego ikad, ostaje nejasno - čemu panika, čemu zamrzavanje plaća, čemu štednja?
Ne postoji ni najmanji razlog za sumnju u podatke Državnog zavoda za statistiku. Oni su rezultat tzv. Ankete o radnoj snazi, koja se provodi prema metodologiji Medjunarodne organizacije rada (ILO). Za razliku od podataka o nezaposlenosti koji se objavljuju na osnovi informacija Zavoda za zapošljavanje (a prema kojima je nezaposlenost viša od 13 posto), anketni su podaci nešto usporediviji s podacima u većini drugih zemalja, ali ne sasvim. Razlog su razlike u radnom zakonodavstvu, kao i razlike u kriterijima klasifikacije.
Tek se proučavanjem podataka koje je u petak objavio DZS dobije nešto bolji uvid kako stvarno stoji stvar sa zaposlenošću i nezaposlenošću u Hrvatskoj.
Iako DZS-ovo izvješće objavljeno na Internetu nije cjelovito, ipak je i iz njega jasno da podatak o 7,9 postotnoj nezaposlenosti navodi na krivi trag.
Naime, glavni problem hrvatskog tržišta radne snage, a riječ je o katastrofalno niskoj "stopi aktivnosti", dodatno se zaoštrio: postotak tzv. aktivnog stanovništva pao je sa 48,7 u usporedivom razdoblju godinu dana prije (drugo tromjesečje 2007.) na 48,6 posto.
U usporedivim zemljama u okruženju stopa aktivnosti se kreće oko 55 posto, a u nekim razvijenim industrijskim zemljama čak i oko 60 ili više posto.
Kritizirajući Bushevu ekonomsku politiku ovogodišnji je Nobelovac Paul Krugman redovito relativizirao službene podake o nezaposlenosti - koji su se držali dobro - iznoseći podatke o ukupnoj zaposlenosti (koja je ili stagnirala ili padala) i proporciju aktivnog stanovništva u ukupnoj populaciji. (Usput, neki eminentni hrvatski ekonomski blogeri ustvrdili su prije nekog vremena da je Krugman poznat po namještanju podataka kako mu paše!)
U posljednje vrijeme medjutim i mainstream mediji u Americi počeli su više isticati i obuhvatnije podatke o zaposlenosti. Dok je uobičajena stopa nezaposlenosti u SAD-u 6,5 posto, uključi li se medju nezaposlene i one koji bi htjeli raditi puno radno vrijeme, ali su im poslodavci dali tek nekoliko sati dnevno ili tjedno onda se stopa nezaposlenosti (U6) u SAD-u penje prema čak 12 posto.
Rekordna hrvatska nesaposlenost od samo 7,9 posto posljedica je kriterija prema kojem se zaposlenima smatraju i oni koji su na crno u tjednu prije ankete radili za novac (ili za plaću u robi) barem koji sat.
To svakako nisu najsretniji radnici na svijetu.
U zaposlene se računaju i djeca iznad petnaest koja su roditeljima koji imaju apartmane na moru pomagali u pripremi sezone.
Neću zamarati čitatelje Pollitike detaljnom statistikom hrvatskog tržišta radne snage. Iznijet ću tek nekoliko generalnih činjenica iz posljednje Ankete:
- Broj aktivnih stanovnika, onih starijih od 15 godina, u godinu se dana povećao 18 tisuća (na 3 milijuna 658 tisuća). Tu ulaze oni koji su odrasli na više od petnaest (minus umrli) te doseljenici.
- Gospodarstvo je zaposlilo još i više, čak 29 tisuća ljudi - to je pozitivan podatak.
- Broj nezaposlenih se smanjio čak 22 tisuće.
Ali kako?
Boj neaktivnih, koji ne traže posao (pa nisu nezaposleni), a ni zaposleni - povećao se za 11 tisuća. Uglavnom je riječ o tzv. obeshrabrenim radnicima.
Karikaturalno govoreći, kad bi svi prestali tražiti posao, jer su uvjereni da ga ionako ne mogu naći, nezaposlenost bi pala na nulu.
Po mojem sudu, pesimizam hrvatskog tržišta najbolje se očituje u činjenici da potencijalno najbolji radnici vrlo nevoljko sudjeluju u radnoj snazi. Kad kažem najbolji, mislim na ljude preko pedeset godina, od kojih tek svaki drugi traži posao ili radi.
Medju ljudima s više od 65 godina radi tek svaki dvadeseti.
Riječ je o osobama s iskustvom, o osobama koje su na poslu vrlo disiplinirane, vrlo precizne i lojalne poslodavcu, spremni su raditi i za nisku plaću, jer redovito imaju i druge izvore prihoda (penziju), nisu karijeristi, i glavna im je ambicija ostati uključen, barem na nekoliko sati tjedno kao savjetnici, kontrolori, nadglednici. A kad rade, kudikamo manje i piju nego mladji.
Imao sam prilike upoznati se sa naprednim zajednicama u kojima se radne kvalitete takvih osoba izuzetno cijene. Sa 55 ili 60 pošalju ih u mirovinu, ali ih zadrže na poslu na neko vrijeme - dodijele im projekte ili sudjeluju u nekoj mladjoj grupi svojim savjetima i iskustvom. Čak i kratke tečajeve kojima se usavršavaju često svladavaju bez posebnih teškoća. No, Hrvatska i nije prošla neku posebnu tehnološku revoluciju koju stariji zaposleni ne bi mogli svladati.
Na žalost, hrvatsko društvo, a osobito poslovna zajednica, nema kohezivni karakter nego je selektivno i sklono isključivanju ne samo starijih i iskusnijih nego i drugih društvenih skupina, na primjer hendikepiranih, koji kao da su previše očiti podsjetnik loše savjesti.
Naglašavam, riječ je o pristupu koja propagira hrvatska poslovna zajednica. Zašto, to je druga priča, u koju u ovom trenutku ne mogu ulaziti.
Činjenica je, medjutim, da Anketa koja naizgled pokazuje sve manju nezaposlenost, takodjer pokazuje da se iz kruga aktivnog stanovništva isključuje sve više osoba, osobito onih koje imaju previše iskustva i koje znaju da se može raditi i drukčije. Taj trend traje već dugo.
Uostalom, nekretnine i zemljište može prodavati i samo nekoliko ovlaštenih osoba. I time hrvatsku platnu bilancu zatvoriti jednom zauvijek.
- Solaris dnevnik
- Dodaj novi komentar
- 1059 čitanja
Preporučeni dnevnici
Najkomentiraniji dnevnici
Tko je online
Članovi online
- Julijana Mirkov
- Zvone Radikalni
- rezonator
- parip
- TitoTudman
- rush
- opinioiuris
- DEMOS
- poveznik
- obaladaleka
- frederik
- Mr No
- rupert
- matopic
- klipan
RSS izvor
Komentari
U petak je Državni zavod za
U petak je Državni zavod za statistiku objavio da je nezaposlenost u Hrvatskoj u drugom tromjesečju 2008. godine pala na samo 7,9 posto.
onda je donji podatak prof Zorana Malenice (od prije nekoliko mjeseci) s Pravnog faksa u Splitu, dosta zastario...
Naime, glavni problem
Naime, glavni problem hrvatskog tržišta radne snage, a riječ je o katastrofalno niskoj "stopi aktivnosti", dodatno se zaoštrio: postotak tzv. neaktivnog stanovništva pao je sa 48,7 u usporedivom razdoblju godinu dana prije (drugo tromjesečje 2007.) na 48,6 posto.
Kako se dolazi do ovih postotaka?
Znamo da je broj stanovnika u Hrvatskoj, otprilike 4,44 milijuna. U grupu "aktivnog stanovništva" (labour force) spadaju svi uposlenici i oni koji traže posao, i takvih je ukupno bilo (1. kv. 2008) 1,767 miljuna. Kada se ova dva broja podijele, dobije se nešto ispod 40%, a ne 48,6% (???)
Bez obzira na metodu, jasno je da bi medju hrvatskom populacijom trebalo regrutirati oko 400-500,000 novih zaposlenih da se dodje na nivo razvijenih zemalja.
Umjesto dijeljenja s ukupnom
Umjesto dijeljenja s ukupnom populacijom aktivno se stanovnistvo dijeli s brojem onih starijih od 15 godina. Zato je postotak drukciji.
postoje različite metode za
postoje različite metode za izračunavanje stope nezaposlenosti i ako je cilj podatka da ga se usporedi sa stanjem u drugim državama, svaka je metoda jednako dobra, pod uvjetom da se naravno uspoređuju podaci dobiveni istom metodom, a ne da se usporuđuju babe i žabe, a to je ono što kod uspoređivanja najčešće susrećemo. tome nisu krivi analitičari, ekonomisti niti statističari, nego su krivi kojekakvi samoprozvani analitičari i novinari koji žele članak, ali pod uvjetom da ne moraju upoznati materiju o kojoj pričaju.
naravno, određena stopa nezaposlenosti i u idealnim uvjetima uvijek postoji, ako ništa drugo onda zbog ljudi koji su između dvaju poslova i zbog tzv. izvanrednih studenata (kategorije bi nestala da je bolonjski sistem uistinu uveden, ali to je već druga tema).
hrvatska problema su dva - siva ekonomija i odbijanje prekvalifikacije.
aspolutno je nedopustivo da u zemlji u kojoj je SSS pravilo prekvalifikacija igra tako malu ulogu. netko tko je završio trogodišnju ili četverogodišnju školu bez problema ne da se treba nego se MORA u roku nekoliko mjeseci prekvalificirati za neko traženo zanimanje. poznajem ljude koji doslovno godinama ne mogu ispuniti svoje potrebe za polu-kvalificiranim radnicima jer raspoložive radne snage jednostavno nema, bez obzira na plaću i uvjete. kako priča treba izgledati? ostaneš bez posla, prijavljuješ se na zavod, recimo 3 mjeseca tražiš posao i traže ti posao, odbiješ određeni broj poslova ILI u određenom vremenu ne nađeš posao i fijuuu, ti nisi nezaposlen, ti svojom voljom želiš biti kućanica i sretno ti bilo. 50% onih koji su na burzi bi se zaposlili da se žele prekvalificirati, a drugih 50% bi se zaposlilo i bez prekvalifikacije, samo da žele raditi.
drugi hrvatski problem je siva ekonomija. dio ljudi koji se vode kao nezaposleni uopće to nisu nego rade na crno. nije problem u tome što kvare statistiku, nego je problem u tome što oni legalno zaposleni moraju snositi veći teret za mirovinsko, zdravstvo i na kraju i za naknadu za nezaposlene koju i ovi primaju.
i još nešto što treba priznati... naknada za nezaposlene je sramotno mala, kao da je u nju uračunat taj faktor sive ekonomije. ipak, naknada ne može biti povećana dok se čitav sustav ne dovede na zadovoljavajuću razinu funkcioniranja i dok se broj nezaposlenih ne smanji.
Kako kaže poveznik, dobro
Kako kaže poveznik, dobro si počeo i onda stao na pola puta: Broj neaktivnih, koji ne traže posao (pa nisu nezaposleni), a ni zaposleni - povećao se za 11 tisuća. Uglavnom je riječ o tzv. obeshrabrenim radnicima. Genijalno si skrenuo temu na kvalitetu zaposlenosti, što se kod nas ne prati (možda upravo zato jer bi rezultati bili katastrofalni?). Mislim da bi netko (opozicija?) trebao inzistirati da se u naše statistike uvede nešto poput LQI (Labour Quality Index): The labor quality index (LQI) not only serves as an important reference for monitoring the progress of the sustainable development of a country, but it can also serve as an important parameter for economic analysis...
...Our results indicate that the LQI provides a valuable indicator for monitoring the enhancement of labor quality in this society.
Upućujem za prvu ruku na jedan malo stariji članak:
Zaposlenost i politika tržišta rada u tranzicijskim gospodarstvima.
Evo i kratkog izvoda: Iako je statistika o kvaliteti novootvorenih radnih mjesta vrlo oskudna, mnoga sociološka istraživanja pokazuju njihovu polarizaciju s obzirom na traženu stručnu spremu. S jedne se strane za nova radna mjesta u financijskom sektoru i ostalim materijalnim uslugama, kao i u državnoj upravi, zahtijeva visoki stupanj stručnog obrazovanja. S druge se, pak, strane za radna mjesta u trgovini potrošačkom robom, nematerijalnim uslugama i industrijskoj proizvodnji za strane kompanije obično zahtijeva niski stupanj stručnog obrazovanja. Slično tome, povećanje zaposlenosti u poljoprivredi za vlastite potrebe znači značajan pad kvalitete zaposlenosti u poljoprivredi, te značajno opadanje stručnog znanja i vještina osoba koje su izgubile posao više kvalifikacijske razine u drugim djelatnostima ili u velikim poljoprivrednim poduzećima.
Državne inspekcije rada su prikupile značajan broj dokaza o pogoršanju uvjeta rada u mnogim poduzećima koja štede na zaštiti i sigurnosti radnika na radu. Suočeni s prijetnjama da postanu nezaposleni, mnogi radnici ne protestiraju protiv takvih ugrožavajućih uvjeta rada. Posebno se u malim poduzećima ne poklanja potrebna pozornost zdravstvenim uvjetima i mjerama sigurnosti na radu, gdje radnici često satima rade sa zastarjelom i loše održavanom opremom. To objašnjava zašto je od 1990. godine broj nesreća na radu u tranzicijskim zemljama u porastu.
# Jedan neprijatelj pametnom čovjeku više vrijedi nego hiljadu prijatelja
Naime, glavni problem
Naime, glavni problem hrvatskog tržišta radne snage, a riječ je o katastrofalno niskoj "stopi aktivnosti", dodatno se zaoštrio: postotak tzv. neaktivnog stanovništva pao je sa 48,7 u usporedivom razdoblju godinu dana prije (drugo tromjesečje 2007.) na 48,6 posto.
Sad na kraju, postotak neaktivnog ili aktivnog stanovništva je pao na 48,6%? Ako si se zabunio i radi se o aktivnom stanovništvu, da li je to mjera koja se naziva i stopa zaposlenosti (zaposleni/ukupna populacija), prema kojoj smo uz Poljsku i Litvu, najlošiji u Europi?
Zanimljivo je da si primijetio ovaj fenomen odricaja kvalitetnih i iskusnih radnika, mislim da si pogodio "u sridu". Na primjeru svog oca znam (1956. godište) koliku je zajebanciju imao da nađe posao, a sad firma koja mu je dala da im vode ljudske resurse za cijelu BIH i radi koordinaciju poslovnih aktivnosti (dakle, nikakav krvavi posao, više savjetovanje i usmjeravanje), ga moli da što duže ostane, zasipaju ga bonusima i privilegijama...iskustvo i emocijalna inteligencija koje nužno dolaze s godinama vrlo su bitni faktori, stoji.
Ipak, podatak da smo država s ponajvećom stopom nezaposlenosti mladih do 29 godina (zadnji podatak koji sam vidio je 32%), u kontekstu ovog što si ti napisao pokazuje jednu bitnu stvar - naši poslodavci iz radne snage isključuju kompletene dijelove radno sposobne populacije i usmjeravaju se na dobnu kohortu 30 - 45 godina s radnim iskustvom koja može odmah uskočiti na posao. Razlozi su jasni: mladi i neiskusni radnik je skup - iako ga manje plaćaš u početku, košta te njegova obuka i poneki zajeb koji će nužno napraviti u početku. Ovi stariji opet ne mogu biti toliko eksploatirani jer jednostavno, velik broj ljudi od 50 + ne može ili neće raditi 12 - 14 sati dnevno, posebno ako se radi o poslu koji uključuje veliku odgovornost, njima je obično toga puna kapa. Što napraviš onda? Nađeš poželjno 30 - godišnjaka, ako ikako možeš, sa zasnovanom obitelji, kojemu posao treba i platiš ga relativno solidno, ali mu nakalemiš i posao koji bi trebali raditi i mlađi radnici koji se uhodavaju, a i posao koordinacije, monitoringa i razvoja koji obavljaju iskusniji. Još mu fino uvališ da odlučuje o raspodjeli financija i opala - imaš upecanu budalu koja za 8 - 15.000 kn (ovisno o branši, može biti i više, ali nije poanta u visini plaće, već u svrsishodnosti takvog menadžementa) koja ti radi 12 - 16 sati dnevno i na koju se redovito možeš izderati kad nešto nije stigla napraviti. U tim uvjetima, deplasirano je čuditi se kako je efikasnost naših tvrtki relativno niska, uopće da ne govorimo o užasnoj razini inventivnosti i posvemašnjem nedostatku strateškog planiranja, nužnih za uspjeh u modernom gospodarstvu.
Milsim da nas je ipak dobri stari Keynes mogao izvući klasičnom stimulacijom agreagatne potražnje kad je za to bilo vrijeme (uz uređenje onih sitnih preduvjeta kao što su reforma javne uprave, pravosuđa i uređenje zakona o javnoj nabavi - stvari koje su ključni generatori korupcije kod nas)....al kao što reče Urban:"...sad je kasno, mala truba svira dalje" . Samo koju melodiju...meni sve više zvuči kao posmrtni marš :) To ti je ishod: niti ćemo uhvatiti toliko željene kriterije ekonomske konvergencije, niti ćemo riješiti strukturne probleme našeg ekonomskog sustava.
Hvala na upozorenju.
Hvala na upozorenju. Naravno, zabunio sam se, pisao sam na brzinu - postotak aktivnog stanovnistva se smanjio. Nije rijec o proporciji zaposleni/ukupna populacija, nego o:
zaposleni+oni koji aktivno traze posao(nezaposleni)/ukupna populacija iznad 15 godina.
Nema frke. Hvala na
Nema frke. Hvala na objašnjenju.
Literatura po kojoj sam ja
Literatura po kojoj sam ja učio osnove ekonomije kaže da uvijek postoji tzv. prirodna stopa nezaposlenosti koja iznosi otprilike 5%. To znači da u svakom društvu postoji 5% onih koji bi mogli ali iz nekog razloga ne žele raditi. Tu se ubrajaju i studenti, oni koji radije preživljavaju od socijalne pomoći, kriminalci, pijanci i ostalo. Prema tome ako je nezaposlenost kod nas 7.9% onda je to ekonomski uspjeh bez premca od 1990 do danas. To bi maltene značilo da ne rade samo oni koji su nevoljki se preseliti iz svog grada radi posla ili oni koji su nevoljki raditi išta što nije njihova struka ili im nije po ćefu raditi baš kaj god. I to bi onda morao biti jedan mali broj ljudi.
Literatura po kojoj sam ja
Literatura po kojoj sam ja učio osnove ekonomije kaže da uvijek postoji tzv. prirodna stopa nezaposlenosti koja iznosi otprilike 5%. To znači da u svakom društvu postoji 5% onih koji bi mogli ali iz nekog razloga ne žele raditi.
Dobru si literaturu čitao, ali je nisi dobro shvatio...o tome ti čovjek baš i piše u dnevniku. Školska definicija (Samuelson) otprilike ide ovako:"Nezaposlenost postoji u uvjetima kad postoje kavlificirani radnici (uvijek me je zbunjivalo u toj definiciji ovo kvalificirani, malo neodređeno, jel da?), koji žele raditi pri tržišnim nadnicama, ali ne mogu naći posao." Dakle, tu se ne radi o tim dobrovoljno nezaposlenim, kojima su momentalne nadnice preniske da bi se za njih mučili, a sasvim sigurno niti o studentima, đacima i umirovljenicima koji spadaju u skupinu IZVAN RADNE SNAGE. Dakle, mjera prirodne nezaposlenosti se odnosi na rekalibriranje očekivanja države u sferi zaposlenosti - odustaje se od toga da se zaposli sve one koji žele raditi, već najveći mogući broj, pristajući pri tom da će uvijek biti 5% onih koji su u tom trentuku s obzirom na ponudu i potražnju NEZAPOSLIVI, premda AKTIVNO traže posao.
Eto, ja sam to tako učio, shvatio i na ispitima odgovarao pa ako griješim, molim, dajete mi po lampi :)
Evo malo sam progooglao i
Evo malo sam progooglao i da, u pravu si. Hvala na ispravku i pojašnjenju.
Usput mi je zapeo za oko i podatak koji govori da za zemlje istočne Europe prirodna stopa nezaposlenosti iznosi oko 7%.
Sve 5, drago mi je da sam
Sve 5, drago mi je da sam mogao pomoći.
Cijeli dnevnik Vam je
Cijeli dnevnik Vam je odličan uvod u "drugu priču" i onda - kraj. A ta druga priča je puno bliža uzroku stanja, za razliku od posljedica kojima se bavite.
Hrvatska poslovna zajednica u gospodarskom i Hrvatska demokratska zajednica u političkom smislu predstavljaju katastrofalno primitivne oblike "zajedništva". Svaka rasprava o njihovim poslovnim vještinama, političkoj i financijskoj inteligenciji je suvišna. Politika i gospodarstvo u Hrvatskoj su u rukama nepismenih kriminalaca. Što je najgore, ti kreteni nemaju ni mrve emocionalne inteligencije.
Davno, jednom prilikom, moj mlađi brat je dobio dječji kaputić sive boje i malo poduži. Njega je to asociralo na skulpturu maršala Tita. Cijelo jedno popodne je odmjereno marširao preko jedne međe, s prebačenim "šinjelom" preko ramena, pognute glave, vrlo ozbiljan i s rukama na leđima, govoreći: Ja sam drug Tito! Tada je to bilo smiješno, ali poslije sam cijeli život bio u prilici prepoznavati male maršale, koji raskopčanih šinjela se dive sami sebi i svojoj lažnoj veličini. Nesvjesni da su vrijedni koliko vreće napunjene kravljim izmetom.
Jednostavan uvid u zbilju ljudske stvarnosti govori da je zločin i samoubojstvo odricati se ljudi u naponu snage poslije četrdesete godine starosti. Isključiti takve ljude iz životnih tokova znači raditi protiv vlastitih interesa i društvenog napretka. Poznata je stvar da su svi uspješni ljudi na svijetu uspjeh postigli nakon četrdesete, a nerijetko i nakon šezdesete godine života. Bez znanja i vještina obogaćenih iskustvom, nitko ne može računati na uspjeh.
Poznata je stvar da je u svijetu najcjenjenija vrsta kapitala mentorski kapital. Upravo ono što ste Vi doživjeli i vidjeli u svijetu. Ono što će Vam u Hrvatskoj doći glave je ako postanete mentor. Nema toga majmuna koji se neće osjetiti pozvanim da Vas opauči, onako, u prolazu. Iz obijesti i osjećaja nadmoći.