Neovisni, ali ne i neutralni

Kada sam davne 1993. jednom od mnogih PROMATRAČA iz raznih međunarodnih organizacija rekao, prigovorio, pitao zašto rade na proizvodnji hrvatsko-muslimanskog sukoba i zašto produljuju taj sukob, hladno mi je, nadmoćno i s imperijalne visine i sigurnosti odgovorio da će oni a ne mi, oblikovati PRIČU, MISAO, ISTINU o tom ratu i da će svaki naš pokušaj da tu istinu promijenimo, biti uzaludan. (Slobodan Praljak)

Danas je u Hrvatskoj dosta rasprostranjena jedna od najlošijih teorija urote svih vremena. Pa tako slušamo, vrlo često i od uglednih političara da je agresija RH na BIH povijesna činjenica, slušamo i to da su eto Tuđman i Milošević podijelili BIH još 1991. što je kao dokaz o dogovorenom rat. Sve se to zbilo na jednom mitskom tajnom sastanku u Karađorđevu, koji je bio toliko tajan da su ga istog dana ili dan poslije prenijele sve domaće agencije kao i mnoge strane.

Taj se mit prelio s priča i pričica u Hašku optužnicu protiv 6 Hrvata. Taj proces traje već neko vrijeme, i postaje najduži proces pred tim tribunalom i to isključivo zbog preširoke i glomazne optužnice. Taj proces je u Hrvatskoj previjen velom tajne. Nema ali ama baš nikakvih informacija na ono što se to tamo događa. Zašto? Pa mislim da sam odgovor dao u prvom paragrafu.

Ljudima koji su od ovog mita napravili „činjenicu“ problem ne stvara ni to što nema ama baš nikakvog dokaza o tome da je na tom sastanku u Karađorđevu dogovoreno bilo što a najmanje podjela BIH. Prije desetak godina neki su likovi eto posjedovali dokaz o podjeli BIH, odnosno imali su transkript sa tog sastanka kojeg su tad i poslali ICTY-u no taj transkript još putuje, odnosni nikad na ICTY nije ni stigao.

No gledajući događaje na terenu tvrdnja da su Milošević i Tuđman dijelili i podijelili BIH je logički nemoguća. Naime da su ova dva predsjednika 1991. godine htjeli podijeliti BIH u tome ih nitko ne bi mogao zaustaviti, oni bi BIH podijelili u roku od maksimalno 10 dana. No Hrvati i Srbi koji su se 91. godine dogovorili o podjeli BIH u toj istoj zemlji nastavljaju krvavi rat. Uostalom da li je taj Milošević lud, pa sa svom tom silom, dolazi kod Tuđmana koji u to vrijeme nema ništa i nudi mu podjelu pola-pola. Ne postoji niti jedan dokaz, ni najmanji niti o tome da je Milošević odustao od linije Virovitica-Karlovac-Karlobag, a bez da je odustao od toga nije bilo moguće niti podijeliti BIH, koja je u potpunosti bila unutar granica Miloševićeve velike Srbije.

Tuđman koji je „htio uzeti jedan dio BIH“, ponašao se dosta čudno s obzirom na situaciju kako tvrde neki mitomani, na svaki sporazum koji je MZ predlagala, a koji su imali u sebi cjelovitu državu BIH, rekao je DA Od Cutilierovog plana, kojim je BIH bila definirana, pa Vance-Owen, pa Stoltenberg, pa Washingtonski sporazum, pa Dayton uvijek je rekao da na sve prijedloga, samo što je dio tih prijedloga odbila upravo muslimanska strana na čelu sa Izetbegovićem, jer su željeli isključivo unitarnu BIH, što se i danas pokazuje da je u potpunosti neodrživo. Taj isti Tuđman koji ima za cilj „pripajanje Banovine“ predlaže da se snage UN-a rasporede na granicu između RH i Srbije između BIH i Srbije i što je najvažnije između RH i BIH, što bi uvelike smanjilo sukobe, ali i tome je rečeno ne. Ta ista RH koja je imala cilj odcijepiti dio teritorija BIH među prvima priznaje samostalnost BIH, taj isti Tuđman potiče Hrvate da izađu na referendum i glasaju za neovisnu BIH, taj isti Tuđman prvi šalje veleposlanika u BIH.

Evo crtica sa svjedočenja generala Praljka:

(13.05.2009.) Sudac Antonetti: Moje pitanje se odnosi na „dvostruku igru“ predsjednika Tuđmana što tvrdi tužiteljstvo. U ovom članku (misli na Hrvatski vojnik) stoji Hrvatska je priznala BIH i ona je prva i za sad jedina koja je u tu zemlju uputila veleposlanika. Na koji način vi tumačite ove riječi i ovaj potez predsjednika Tuđmana, da li je to simbolički čin, ili je time želi nešto više?

Praljak: Ukoliko želite da jedna država ostane cjelovita, prvi ćete je priznat prvi čete poslat veleposlanika u Sarajevo, to je bio gospodin Sančević... Franjo Tuđman je poslao u BIH jednog čovjeka koje je najprije lobirao da se izađe na referendum, jer Hrvati u BIH nisu bili skloni da baš tako izađu na referendum za samostalnost BIH a da se precizno ne kaže kakva BIH. Bit problema nije BIH nego kakova BIH... Nikad BIH od Hrvatske nije bila upitna. Sve islamske zemlje i Turska su neuporedivo više shvaćale koliko je Hrvatska učinila za muslimane od zapada.

Sudac Antonetti: Ovaj vaš odgovor mi nameće još jedno pitanje. Dakle radilo se o referendumu koji se ticao samog postojanja BIH, ali logički govoreći da je predsjednik Tuđman razmišljao o aneksiji Hercegovine zar se tad on ne bi obratio Hercegovačkim Hrvatima i rekao im glasajte protiv na referendumu zato što treba taj dio integrirati u Hrvatsku.

Praljak: Što bi časni suci bilo logičnije. On čak i nije trebao reći ne glasajte. Hrvati dole bez njegovog upliva ne bi glasovali. Odnosno ne bi se moglo reći da BIH postoji kao država jer su dva naroda protiv nje, i mi smo vrlo jednostavno mogli otkinut taj komad bez ikakvog problema i vojno i ostalo, jer mi smo u početku bili puno snažniji od A-BIH. Ja sam 92. godine kao i Srbi mogao otkinut veliki dio i Uskoplje i Ramu i središnji dio itd. A mi smo cijelo to vrijeme pomagali i naoružavali A-BIH, pa gdje tu ima logike, to je van pameti ja to nikako ne mogu razumjeti, to nitko ne može razumjeti.

Iz prethodnih pitanja ste sigurno uočili još jednu tezu, a to je dvostruka igra, iako nitko do sada nikad nije objasnio kako će to Hrvatska odigrati dvostruku igru.

Još jedna crtica sa Praljkovog svjedočenja upravo o dvostrukoj igri:

(13.05.2009.) Sudac Antonetti: U optužnici i u predraspravnom podnesku tužitelj piše da su Tuđman i svi drugi koji su članovi tog UZP-a na neki način igrali dvostruku igru, drugim riječima da su s jedne strane govorili kako poštuju granice, odluke MZ no istodobno su stremili svome cilju a radilo se o pripajanju, i to je teza koju on brani. No kako stoji u ovom intervju sa gospodinom Šuškom, Šušak kaže sljedeće, ja ću nastojati to pojasniti na osnovi optužnice, on kaže mi nismo u stanju djelovati na politiku drugih republika i to posebice na politiku Srbije mi ne možemo niti tražimo teritorij drugih republika na kojem žive Hrvati. Ovo je vrlo jasno on tu kaže da nema nikakvih pretenzija na teritorij drugih republika, to bi moglo biti dijelom te dvostruke igre. Ovdje se kaže da RH nema namjeru nikoga i ništa pripajati a zatim dalje kaže zadaća je Hrvata na kraju krajeva da se pokrenu s mjesta na kojem se nalaze. Vi koji ste poznavali gospodina Šuška, vi ste s njim išli u školu, kako ste nam kazali, recite nam da li je on čovjek koji bi dvostruko govorio?

Praljak: Odbijam svaku mogućnost iz dva razloga prvo što ga privatno znam a drugo časni suci hajdemo se vratiti u stvarnost, pa kako može se misliti, pa mi bi morali biti potpuni idioti operirani od svakog razumnog racionalnog uma da ta vlast potpiše sve rezolucije vijeća sigurnosti da pusti UN, da potpiše sve dogovore, da se bakće oko ovih teritorija (pokazuje na karti), a onda ćemo mi prevarit Amerikance, Engleze, Francuze, Nijemce i sve druge. Ja jednostavno imam problem održat minimum svog racionalnog uma. Meni nije toliko težak ni zatvor ni suđenje ja imam problem da moram biti ovdje idiot. Kako ćemo potpisati, biti primljeni u UN, potpisati na Londonskoj konferenciji, sve konferencije sto puta to izjavljuje, pa kako ćemo mi to uzet, kojom vojskom, mi se razoružavamo. Mislim (smijući se) ja jednostavno ne mogu pojmit da netko može takvo nešto tvrdit. Koja dvostruka igra, što će Gojko Šušak uzet, s čime, pa mi se bakćemo s time hoćemo li staviti Hrvatsku zastavu na Prevlaku... Evo vi kažete stavimo to hipotetički, ja želim igrati dvostruku igru i Gojko Šušak želi igrati dvostruku igru, e sad neka mi netko kaže kad hoćete odigrat igru kojim kartama kojim aktima kojom vojskom na koji način. I neka mi samo netko kaže jedan korak koji bi napravili a da nam (misli da nam MZ ne puše za vratom), ponavljam časni suci Franjo Tuđman je pristao na Z4 gdje se ova područja predstavljaju jedinstvenu cjelinu Srba sa svojom policijom sa svojom monetom. Z4 su predložili Galbraith, Francuska, Engleska i Njemačka, samo je Martić odbio njemu je to bilo malo. I da će takva politika unutar Hrvatske igrat dvostruku politiku da odcijepi ovo (pokazuje na karti), ja zbilja ništa ne razumijem, imam problem su održavanjem minimuma zdravog uma.

Prije par godina na ovom procesu svjedočio Josip Manolić, koji je također pričao o nekoj dvostrukoj igri, naravno bez ikakvih dokaza, sve dok mu Praljak nije gotovo začepio usta kad je u spis unio 92 registratora dokumenata (preko 1 000 dokumenata) o naoružavanju A-BIH od strane Hrvatske i HZ H-B-a. Naime Praljak je sa svojim timom skupio tisuće dokumenata od kojih je većinu stavio na svoju web stranicu, čak je u Luku Ploče imao čovjeka, koji je u podrumima kopao dva mjeseca te pronašao gomilu dokumenata upravo o pomoći RH za muslimane u BIH, ti su dokumenti danas u dokazima. I upravo je to, kako i sam naslov kaže tema ove moje priče.

(04.05.2009.): Praljak: Svi konvoji pomoči su došli na svoje odredište, svi su oni utovareni u nekoj od Hrvatskih luka. Tvrdim a to znam i osobno da su kroz Hrvatsku i HZ H-B tijekom vremena ušlo 5000 boraca iz islamskih zemalja, držim da na tim područjima nitko nije bio gladan osim jednim djelom u Sarajevu. Sve ti konvoji su došli iz Hrvatske, tek rijetki sitnica koji su bačeni avionom u Sarajevo. Nikad u povijesti ratovanja jedan narod (Hrvati) nije pomogao toliko drugi narod (Bošnjake, Muslimane) i onda kada su oni okrenuli svoju vojsku A-BIH protiv Hrvata. Tvrdim da je to bilo uz dopuštenje doktora Franje Tuđmana i vlade RH, uz znanje i dopuštenje ministra obrane g. Šuška, a uz znanje i dopuštenje mene. Tvrdim da u bilo kojoj vojsci mi završili kao veleizdajnici jer smo propuštali pomoć, oružje snagama koje su to oružje koristile na napade na nas. To oružje smo švercali (često i u konzervama s hranom) kako bi se Armija BIH mogla obranit od Srba u Tuzli..., a oni su sigurno dio tog oružja jer nikakvog drugog nisu imali, koristili protiv nas.

(06.05.2009.): Praljak: Htio sam reći sljedeće, ... HVO i ja preveli samo 10 000 vojnika A-BIH u Hrvatsku, to znači bar 8 tisuća puta je kola hitne pomoći morala ići u Split, preveli smo 100-tine ranjenika iz Mostarske bolnice, od jedan ili dva helikoptera kojima je HVO raspolagao, ja se nikad nisam dospio voziti tim helikopterom jer je uvijek služio za prijevoz i muslimanskih ranjenika. Više se govorilo o prebacivanju ove jedne djevojčice nego za sve ovo što smo mi napravili za više od 10 000 ljudi. A optužen sam ovdje u jednom izvješću kad sam u Rami preuzeo jedno ranjeno dijete, pa sam ja doveo tv ekipu da vide što radimo jer su optužbe protiv nas bile svakodnevne. Nikakvim činjenicama ne možete se boriti protiv nekoga tko te činjenice neće usvojiti. Oni su u svojim izvješćima pisali iste stvari o nama koje je od njih tražila Britanska vlada, lagali su oni su lagali, i nikad u nijednom izvješću nisu spomenuli da u središnjoj Bosni postoje mudžahedini.

Praljak čita dokument u kojem se govori kako zapovjedniku specijalnih policijskih postrojbi A-BIH šalje oružje, i to u Sarajevo.

Sudac Antonetti: Ovdje se radi o važnom dokumentu. Ovaj dokument formalno ustanovljava da vi Draganu Vikiću, koji je zapovjednik u BIH, da mu šaljete RPG-e, Granate, Nitroglicerin itd. U trenutku kad vi dajete tu pomoć muslimanskoj strani, da li vam je ikad palo na pamet da ti RPG-i taj nitroglicerin, može biti upotrijebljen protiv vas ili vam to nikad nije padalo na pamet?

Praljak: Ja sam znao da će se dio tog oružja upotrijebiti protiv nas. Ne može se u stvarima koje nisu matematika reći znao sam 100%, ali koliko se može reći znao sam da će oružje koje mi šaljemo A-BIH dovesti do toga da će biti upotrijebljeno protiv nas, ali smo isto tako znali da će se oružje koje šaljemo upotrijebiti za obranu Sarajeva, Tuzle, mislili smo da će se obraniti i istočna Bosna, posebice Goražde, Foča, Srebrenica. A čujte kao što sam rekao bila je to teška odluka, ali opredijeljene je bilo da se pomogne i da će ti ljudi valjda shvatiti da ako nekome daješ oružje da im ne možeš biti neprijatelj, ni teoretski... Dakle mi smo bili napadnuti od ograničenog dijela A-BIH... i u tom pogledu mi nigdje nismo poduzimali ofenzivne akcije, već smo se samo branili (aktivna obrana), uz napore da formiramo zajedničko zapovjedništvo.

(14.05.2009.) Praljkova obrana u dokaze uvrštava knjigu dokumenata koju je napravio Praljak a u kojoj se nalaze podaci kako se pomagalo Armiju BIH. (PDF, 70MB, 552 str.)
Praljak je u knjigu izabrao samo najkarakterističnije dokumente jer ih je skupio na stotine točnije 92-ak registratora.

Na početku dana Praljak kaže da se na vrhuncu krize u Hrvatskoj nalazilo preko 400 000 izbjeglica iz BIH,a ta brojka se nikad nije spuštala ispod 190 000 izbjeglica. Govori o tome odakle su sve muslimani raseljeni te da je dio muslimana raspoređen u BIH što je poremetilo etničku strukturu u nekim dijelovima BIH (posebice se navodi Lašvanska dolina) te da je upravo jedan od glavnih pokretača sukoba. Navodi i put kojim je oružje išlo A-BIH kroz Herceg-Bosnu, i onda kaže da mu nije jasno kako je on, kako tužitelj kaže, željela paralelnu državnost ocjepljenje kad je sve te konvoje propuštala.

Sudac Antonetti: Dvije točke koje su važne za razumijevanje svega ovoga. Prva je datum tih isporuka jesu li se one odvijale tokom cijele 93 godine to je vrlo važno da bi smo vidjeli radili se o kontinuiranim isporukama. Druga točka je da li je to oružje bilo namijenjeno cijeloj BIH. Da li se to oružje iz Visokog djelilo svim područjima ili samo nekim? Bilo bi bolje da prijeđemo na 93 godinu gdje imamo niz važnih datuma kao u siječnju, lipnju, svibnju...

Praljak: Ja znam da vi ocjenjujete relevantnost, ali u optužnici koju sam ja pročitao UZP počinje 91 godine, ako počinje 91 onda ovi dokumenti kažu ne, ne počinje 91 godine. Dalje optužnica kaže da se UZP nastavlja 92 godine, ovi dokumenti kažu ne. Dalje naravno kada bi ja bio sudac rekao bi da je par dokumenata dovoljno da se pokaže da takvo nešto ne stoji, ali na našoj strani postoji nešto što se zove strah od optužnice, za koju ja mislim što mislim, taj strah mene je nagnao da idem preopširno, ne bojim se baš fizički ali se bojim logike koja vlada. Dakle ja tvrdim sljedeće cijelo vrijeme rata je dolazilo oružje A-BIH u Visoko. Visoko je centralna logistička baza BIH. I ako načelnik tog stožera Sefer Halilović ili Rasim Delić odluči provesti ofenzivu. Mi njima damo oružje u Visoku, tko dalje može odlučit gdje to oružje ide. To je njihovo oružje oni ga raspodjeljuju kako ih je volja, i naravno šalju ga i u Jablanicu i u Mostar jer čime će pucati A-BIH u ofenzivi Neretva 93 ako nema nikakvog naoružanja a naoružanje može dobiti samo iz Hrvatske. Time bi mi tu logiku mogli riješit, ta logika je meni posve jasna i ja je poznam do u detalj, zato sam ja uzeo ovako široko. I ne samo sa oružjem nego i sa sportom, humanitarnim pitanjima... Hrvatska je bila poligon i jedina mogućnost opstanka BIH, kako muslimana tako i Hrvata.

... Osim oružja u Visokom A vi čete dobiti izvješće R.Delića koliko je oružja stiglo u BIH 93. godine, još 3, 4 puta toliko oružja je stizalo posebnim kanalima, dakle još posebnim jedinicama A-BIH. Točno je i to da je početkom izrazitog sukoba A-BIH došlo do toga da smo mi u Hrvatskoj prešli na šverc. Dakle u okolici Zagreba u vojarnama... su postojali uređaji gdje smo oružje stavljali u hranu, vadila se hrana stavljalo se oružje. Jer sam rekao postojao je ogroman problem da ja ratujem protiv ljudi kojih me napadaju da istodobno odobravam prolazak oružja toj armiji, to je bilo cijelo vrijeme rata. Mi smo lagali sami sebe to ja tvrdim ja imam dokaze za to, imam i svjedoke koji će dođe ovdje, muslimana na koji način je švercano oružje za A-BIH.

Sudac Antonetti: Slušali smo ovdje o Haliloviću. Mi bi smo pitali ovdje gospodina Halilovića jeste li vi dobivali oružje jeste li ga dalje dijelili... Jeste li vi razmišljali generale Praljak da kao svoje svjedoke dovedete protivnike (kako bi skratili vrijeme, i potvrdili sve ovo) i to visoko pozicionirane protivnike, ili je to nemoguće?
Praljak: Jedna od suradnica u ovom procesu je pokušala razgovarat s dvojicom i oni su to odbili, to je nemoguće. Ja kažem da tu postoji regularno izvješće Rahima Delića o tome što je nabavljeno iz Hrvatske samo za bazu u Visokom.

Praljak: A-BIH 6.3. 93. nakon čitavog niza sukoba, već se i u Konjicu događaju stvari, već nam je svima sve jasno, pa nismo neki kreteni mi dolje bili ni u Hrvatskoj ni u BIH. 6.3 postoji logistički centar u Zagrebu Armije druge države, koji preuzima to što u ovom tekstu piše i vozi u Zenicu i sve su muslimani. A koordinator svega toga je Azim K. koji se nalazi u logističkom centru A-BIH u Zagrebu, a udruženi zločinački poduhvat „traje“ već dvije godine kako kaže tužiteljstvo.

Sudac Antonetti: Ovaj dokument kojeg vidimo od 6.3 o dostavi oružja u Zenicu, jeste li vi u to vrijeme znali da su u Zenici nalazi 7 brigada koja je bila udarna sila 3 korpusa?
Praljak: Znao sam časni suče napamet, kako nisam i za 7 i za 17 i za mudžahedine, bio sam upućen do krajnjih granica. Kao što će te iz mog kasnijeg svjedočenja vidjet da smo mi u to vrijeme radili kako bi spriječili taj sukob, to ću bjelodano pokazat.

Sudac Antonetti: Je ste li u to vrijeme znali da su Hrvatski civili zatočeni u Zenici?
Praljak: Da
Sudac Antonetti: Usprkos tome što ste znali ipak ste poslali to oružje?
Praljak: ...Ja sam čak i bio u Zenici sa gospodinom Prkačinom, pokušali smo lobirati da puste ljude ili bar neke ljude. Ja sam mu tad bi vozač.

Sudac Antonetti: Što je bio presudni argument da se nastavi snabdijevati oružjem A-BIH, da li je bila činjenica da ste imali zajedničkog neprijatelja a to su bile Srpske snage?
Praljak: Mi u ratu ne možemo birati između dobra i zla, možemo donijeti odluku koja je loša ili koja je još lošija. I vi donosite manje lošu odluku, koja će nanijeti manje zla. Svi koji smo o tome promišljali od predsjednika Tuđmana do mene, Petkovića itd. Što bi se dogodilo da smo mi to presjekli, i rekli nećete dobiti ni komada oružja. Naprosto BIH bi politički otišla u Jugoslaviju, muslimani bi nestali bili bi protjerani, 50-60 tisuća ljudi bi bilo ubijeno i što bi smo dobili, a još milijun i nešto, milijun i pol bi ih bilo protjerano, to bi bila katastrofa. Nikad nismo prekinuli opskrbu oružjem što ćemo bjelodano pokazat, i ne samo oružje.
...Majka čiji je sin tamo (zatočen u Zenici) nema vremena razmišljat o općim stvarima, nju interesira samo njen zatvoreni sin. Oni imaju misao samo da im netko ne vraća njihovu djecu a da mi propuštamo oružje onima koji tu djecu drže, i zato je zaustavljen onaj konvoj u Čitluku o kojem smo govorili. Njih ne interesira globalna politika ona hoće svoje dijete i ne vide ništa drugo osim toga, što je sasvim razumljivo.

Praljak je ponudio kao dokaz cijeli niz dokumenata iz kojih se kako kaže sve kristalno jasno vidi. Te na pitanje predsjedavajućeg suca koji kaže da tu postoje dokumenti iz 7, 8 mjeseca 93... pa čak i iz prvog mjeseca 94 godine, Praljak je odgovorio: Mi nažalost nemamo vremena proći sve ove dokumente, moja tvrdnja je jasna bez prestanka 92, 93, 94, 95 (slali oružje) s malim poteškoćama 92 i sredinom 93 ali smo to premošćivali švercom, tad je bilo poteškoća ali nije prestalo ulaziti oružje za A-BIH.
Sudac Antonetti: U nekim dokumentima sam vidio da se dostavljalo gorivo za tenkove što znači da je A-BIH imala tenkove?
Praljak: A-BIH je imala dosta tenkova, jedan tenk iz Jablanice smo im dali i mi kad su htjeli oslobodit Sarajevo... slali smo im i repro materijal za proizvodnju nekih čahura, pa materijal za proizvodnju baruta....

Sudac Trechsel: Postavio bih vam pitanje u vezi s dokumentom kojeg smo upravo sad vidjeli to je izvješće o radu kriznoga štaba za BIH Split. Ja sam mislio da je Split u Hrvatskoj, sada da li je to neki drugi Split. I kako to da se spominje krizni štab BIH ili za BIH u Hrvatskoj, može te li vi to gospodine Praljak objasniti?
Praljak: Mogu časni suče, to je upravo ono o čemu ja cijelo vrijeme govorim. Ne samo u Splitu, takvih je kriznih štabova BIH u Hrvatskoj bilo sigurno više od 10, i u Rijeci i u Zagrebu, Sisku... Hrvatska je u svakom pogledu, na svakoj razini vlasti, na svakoj razini vojske pružala svekoliku pomoć za obranu BIH, to je jedno od tih izvješća koje kaže i novčano i poduzećima i skladišta su se stavljala na raspolaganje i ljudi su se prikupljali...

Sudac Trechsel: Još uvijek sam zbunjen, ja sam stekao dojam da je u BIH kad se pojavio krizni štab da bi on preuzeo funkcije općinske vlasti, zbog toga što je došlo do neposredne opasnosti, ja pretpostavljam da izraz krizni štab u Hrvatskim gradovima nema isto značenje nego da se radi o nečem poput udruge prijatelja BIH, jesam li u krivu?
Praljak: Djelomično da i djelomično ne časni suče, isto ovo su radili i krizni štabovi u BIH to znači da kad se država opsadom Sarajeva i komunikacijama raspala, da bi se uopće nekoga poslalo da izađu na crtu da brane nešto, morali ste prikupit ljude, odnekud nabavit oružje. Iste ove stvari su radili krizni štabovi u BIH... Nisu to samo bili grupa prijatelja koja se sastaje, to su bile registrirane, od RH priznata institucija.
Sudac Antonetti: Ja mislim da prva rečenica ovog dokumenta objašnjava tu piše krizni štab za BIH Split osnovan je u okviru ogranka SDA Hrvatske. Ako ja dobro razumijem SDA je imao neku svoju ispostavu u Hrvatskoj. Da li je po vama SDA imao svoje ogranke u Hrvatskoj.
Praljak: Časni suče malo je drugačije, SDA Hrvatske bila je samostalna stranka u Hrvatskoj koja je sljedila politiku SDA BIH, a to je bila registrirana stranka u Hrvatskoj kao što je i HDZ BIH imao ista programska načela kao HDZ Hrvatske ali je bio samostalna stranka u BIH.

Sudac Antonetti: Na drugoj stranici kaže se da ima 2000 dobrovoljaca i da su oni preko kriznoga štaba odaslani u OS-BIH i HVO kada se čita ta rečenica stječe se da je taj krizni štab imao dobrovoljce i da ih je sam donosio odluke o slanju dalje. Što bi moglo navesti na pomisao da su oni ljudi koji su se nalazili u Splitu da je za njih HVO ili A-BIH bile dvije ili jedna vojska ali zajednički cilj bio je neprijatelj odnosno Srpske snage. Da li to tako funkcioniralo kako proizlazi iz tog dokumenta?
Praljak: Točno tako časni suče Antonetti vidite dalje da su se ti ljudi prijavili u Puli, Rijeci, Zadru... i kad su se oni skupili onda se skupila ekipa koja bi rekla mi smo iz okolice Mostara i mi bi tamo, druga ekipa bi rekla mi bi u Tomislavgrad itd. Dakle ta ekipa bi se tu skupila i zatim prebačena tamo gdje bi htjeli otići u A-BIH ili HVO. I do ovog trenutka ih je otišlo 2000.

Sudac Antonetti: Izgleda da bi muslimani koji su živjeli u Hrvatskoj htjeli se vratiti u BIH tako što bi se prijavili kao dragovoljci. Ako se dragovoljci dragovoljno javljaju da li bi to po vama moglo imati nekakvog psihološkog učinka na Hrvate koji bi onda rekli ako muslimani idu u BIH zašto ne bismo i mi Hrvati iz BIH također bili dragovoljci, da li je jedna stvar vukla drugu?
Praljak: U ovom trenutku ne časni suče, osjećaj zajedničke borbe je bio potpun, tako da nije bilo takvih razmišljanja da ako odu muslimani da idu Hrvati. To je bio dragovoljno prema osjećaju da je neki član Hrvata ili muslimana osjećao poriv da ode braniti odakle je on potekao.

Sudac Antonetti: ...Da li su događaji u Prozoru imali utjecaj na ponašanje tih budućih dragooljaca?
Praljak: Možda je imalo utjecaja na određenog pojedinca ali ne u globalu... Još u ovom dokumentu vidimo da su svi dobrovoljci, ostali na platnom spisku poduzeća (nabrojio je nekoliko poduzeća) u kojima su radili i da su njihov plače odlazile obiteljima.

Sudac Antonetti: Vi ste bili u Prozoru. Da li ste tamo otišli na vlastitu inicijativu, jer ste rekli dogodio se incident pa idem smiriti situaciju, ili je gospodin Tuđman bio taj koji vam je rekao da se tamo dogodio incident i da to treba ići srediti?
Praljak: Postoje dva događaja jedan je što se tiče Prozora a drugi je što se tiče Uskoplja, oba puta prije odlaska dolje ja sam bi kod predsjednika Franje Tuđmana. Na jednom od tih sastanaka bio je prisutan gospodin Alija Izetbegović. Oba puta sam ja zamoljen da ja odem i pokušam smiriti situaciju, oba puta. Na jednom od ta dva puta Tuđman je rekao sljedeće „Slobodane odi gore nećemo rat sa muslimana odite gore“ ja sam poslušao, to nije bila zapovijed već zamolba.

Pintar (Praljkova odvjetnica): Da li je rad SDA bio zabranjen tijekom 93. i 94. odnosno sukoba između A-BIH i HVO-a?
Praljak: Ne, nikad.

Pintar: Zašto su Tuđman i Izetbegović tražili da vi idete tamo ?
Praljak: Ja sam bio zapovjednik na teritoriju JI Hercegovine, i svjedoci ovdje su potvrdili da su u mene imali povjerenje i predstavnici i jednog i drugog naroda. Ja sam posao obavljao maksimalno korektno, i sve dok mi na vrat nisu natovarili most cijenili su me i zapovjednici jedne i druge vojske, a to čete vidjeti i u Travniku, to su posvjedočili i muslimani koji su ovdje svjedočili.

Pintar: Što možete reći o običnim centrima A-BIH u Hrvatskoj?
Praljak: U Zagrebu je to bilo u Borongaju, Sveto Šimunskoj, na Sljemenu, sve skupa ima ovdje ih 12, ja sam pobrojio samo najvažnije, bilo ih je još.
Praljak je spomenuo Handžar diviziji koja se borila u BIH a koja je prikupljena i obučena u RH, zatim o obuci pilota BIH u RH, gdje su se najčešće obučavali ljudi za upravljanje helikopterima.

Sudac Antonetti: Generale, ja sam vidio ovaj dokument, dok sam čitao vaš podnesak i o njemu govorite o međunarodnom oružanom sukobu, koliko vi znate kada se radi o povijesti oružanih sukoba. Ako imamo država A i državu B, ako država A obučava svoje pilote u državi B, dali se već desila takva situacija kao npr. kad bi danas u Afganistanu NATO obučavao talibanske pilote ili vojnike imate li primjere za to?

Praljak: Časni suče, ja sam već rekao i ostajem kod toga pa neka me netko od vojnih stručnjaka demantira. Onako kako se ponašala RH prema A-BIH i muslimanima i prije i dok su počeli neki sukobi a nastavila se politika kao da se ništa tamo ne događa nije nikad zabilježeno u povijesti, nema u povijesti ni jednog sličnog primjera. Da bi se jedna država ovako ponašala prema drugoj državi, prema muslimanima i onda, kako sam to precizno rekao, kad su ti ljudi napali. Zamislite da Kanađani (koji su došli iz Engleske) napadne Francuze u Quebecu, a Francuska naoružava i pomaže te Kanađane koji napadaju Francuze u Quebecu. To naprosto nikad nigdje nije bilo. Ovdje je sve suprotno vojnoj logici, nema primjera, nazovite vaše generale i tužiteljstvo neka kaže da je postojalo nešto slično. I onda kaže da smo mi u glavama i u izvršenju bili UZP ja naravno kažem to je apsurdno.

Sudac Trechsel: Možete li nam reći gdje je to A-BIH napala HVO avionima?
Praljak: Pa ja i nisam rekao da je A-BIH napala HVO avionima, ali je imala helikoptere iz kojih je bacala eksplozivne naprave, a i prevozila je svoje postrojbe u operaciji Neretva 93 što ću točno pokazat kasnije, i postrojbe je prebacivala i svoje zapovjednike.

Sudac Antonetti: Da li se tim helikopterima prebacivalo i vojnike A-BIH u Hrvatske bolnice?
Praljak: (vjerojatno misli na helikoptere u posjedu HVO-a) Nikad se nije gledala tko je ranjen, puno više je bilo ranjenika A-BIH nego HVO jer je A-BIH imala više vojnika. Kasnije ćemo vidjeti da je ta brojka oko 10 000.
Sudac Antonetti: Rekli ste da niste radili razliku između ranjenika. Da li je ukoliko su vojnici A-BIH ranjeni od strane HVO da li je logično ako se radi o međunarodnom oružanom sukobu da li bi bilo logično da zemlja A prevozi na svoj teritorij ljude iz zemlje B s kojom se nalazi u oružanom sukobu, što vi kažete na to?
Praljak: Ratna doktrina koja se razvijala tokom vremena tražila je da municija kojom se onesposobljava protivnika bude takva da bude mnogo više ranjenih nego ubijenih, jer se smatralo da ranjeni vojnik puno više šteti protivničkoj vojsci od mrtvog vojnika, treba ga odnosit sa bojišta, njegovo je liječenje skupo. HVO nikada kako god da je bio ranjen pripadnik A-BIH ako smo mogli, a vidjeli ste i u Mostaru koliko smo puta prihvatila i tražili da nam daju ranjenike da ćemo ih zbrinuti ako im tamo nije dobro. Vidjeli ste svjedočenje ljudi iz Španjolskog bataljuna, čak sam isposlovao da neki dobiju Hrvatsko državljanstvo (obitelj Silajdžić) kako bi na teret socijalnog osiguranja RH da bi bili prebačeni u Švicarsku, a sudac Trechsel zna (jer je Švicarac) koliko to košta. Nikad nismo napravili razliku, već smo se trudili da ranjenik A-BIH bude zbrinut... Ja o tome do optužnice nikad nisam javno govorio mene je stid o tome govoriti.

Pintar: O logističkim centrima BIH i Hrvatskoj.
Praljak: ... Dakle počeo je rat 93., a ta vojska s kojom se mi sukobljavamo imenuje svoje članove i to štab. Ja o tome ne mogu ništa više reći jer mislim da je to kristalno jasno kakva je bila politika RH... Kaže da će biti reguliran boravak lica u odjelu u skladu sa propisima RH. Da baš propisi RH dopuštaju da bi neka vojska iz druge države na njenoj teritoriju imala logističke baze nema takvog zakona to je besmislica, to je ono što ja kažem s punim pravom jer smo im mi to dali doživljavaju Hrvatsku kao produžetak svoje države. Od ovih imena samo je pod brojem 6 Branka Vucak nije muslimanka svi ostali drugi jesu.

Praljak je pokazao niz primjera u kojima se vidi da se iz stranih zemalja, najčešće islamskih stizala ogromna pomoć muslimanima. Obrana je ovim dokumentima pokazala da Alija Izetbegović nije predstavljao cijelu BIH već samo muslimane jer ništa od tih silnih sredstava nije otišla HVO iako su se borili protiv istog neprijatelja.

Naveli su i kako su brojne humanitarne organizacije bile špijunske organizacije, te da je oko 5000 mudžahedina ušlo u BIH posjedujući humanitarne iskaznice.

Pokazali su i dokumente kako se pomagalo BIH preko luke Ploče, od hrane, dizel goriva koje je išlo A-BIH i koje se koristilo za tenkove, helikoptere i slično. Pokazan je i transkript sa sjednice predsjedništva BIH iz 10 mjeseca 92., u kojoj se vidi da jedan gospodin prekida sjednicu sa konstatacijom da je u Luku Split stigla velika količina nafte namijenjena BIH.

(14.05.2009.) Pintar: O liječenju vojnika A-BIH u bolnicama u RH?
Praljak: Osim ovih dokumenata ja ovo znam i iz prve ruke jer je i moj odio u ministarstvu obrane imao posla s tim. Bio sam upućen i o tome što se radi i u HZ H-B. U Splitu su bile i Firule i Križine i Toplice, u Zagrebu je bilo desetak bolnica, zatim u Metkoviću, Vinkovcima, SB, u Krapini, u Varaždinu, ovo je samo dio onoga. Ja znam da su ovi podaci od preko 10 000 ljudi koji su i popisani ovdje a liječili su se u Hrvatskoj a bili su u BIH i pretežito su muslimani. Iz svojih osobnih saznanja znam da kad sam otišao od tamo 93., 94., 95. Ja sam redovito odlazio u posjet ranjenicima u Zagrebu i muslimanima i Hrvatima... Ove karte iz knjige su napravljene na osnovu činjenica.

Sudac Antonetti: Gospodine generale mi smo maloprije vidjeli jednu zemljopisnu kartu na kojima je bilo osam bolnica koje su primale ranjenike, u vašim dokumentima vi kažete da su ti ranjenici mogli biti i civili i vojnici A-BIH. Recimo uzmimo jednog pripadnika A-BIH koji je ranjen i kojega se prebaci u neku bolnicu recimo u Splitu, taj ranjenik će dobiti liječničku njegu, biti će operiran itd. Kažite mi sljedeće, kada se ta osoba nađe u bolnici da li se ona smatra ratnim zarobljenikom i dali se on nalazi pod nekakvim nadzorom 24 sata, ili je taj čovjek pomiješan sa civilima te kad se oporavi kaže mu se sad možete ići? Kako se to događalo?
Praljak: Točno tako kako ste vi u zadnjem djelu rekli nikakove razlike nije bilo između ranjenika, nije bilo nikakve kontrole. Kada je liječenje završeno taj je čovjek bio je slobodan otići gdje ga je volja i nije ništa plaćao za liječenje.

Sudac Antonetti: Kažite mi sljedeće, po vašem mišljenju kada ste u sukobu s nekim protivnikom, kada se vojnici te vojske zarobe kada se tim vojnicima daje neka njega da li se oni stavljaju pod nadzor ili ne?
Praljak: Po mojim spoznajama iz onoga što sam ja saznavao čitajući knjige ranjenici protivničke vojske stavljaju se u posebne jedince i smatraju se ratnim zarobljenicima.
Antonetti je bio iznenađen sa činjenicom da su muslimani koji su se liječili u Hrvatskoj mogli, nakon završenja liječenja, slobodno vratiti vlastite postrojbe.

Praljak: Dakle ja tvrdim na osnovu onoga što sam znao tijekom rata i što znam danas da je broj ranjenika dominantno muslimanske nacionalnosti sa imenima i prezimenima prema podacima koje sam ja uspio skupiti, tako da vjerojatno nisu svi, iznosi 10 623 osobe. Te osobe su ranjene na teritoriju BIH, prevezeni su preko onoga što se zove HZ H-B u toj ogromnom poslu su sudjelovali svi koji su predstavljali neku vlast a posebice je to radio sanitet odjel obrane i glavni stožer. Koliko je puta automobil morao voziti koliko bi puta helikopter morao poletjeti, otkud novci za benzin o tome bi se moglo pričat satima. Ja tvrdim da su podaci točni i nikad se nije napravila nikakva razlika.
Praljak je pokazao i podatke koliko je puta iz Splitske bolnice kojem gradu otišla pomoć u lijekovima i slično. Te kaže da u slanju toga nema nikakve Herceg Bosne niti ima ikakve Banovine da su ti lijekovi išli znatno više za potrebe muslimana i A-BIH nego za potrebe HVO-a.

Praljak: Da su ti ljudi shvatili kakvog su prijatelja u RH imali nikad do rata između Hrvata i muslimana ne bi došlo odnosno ne bi bilo njihove agresije na nas.

Praljak je pokazao i dokument u kojem se vidi da udaljavanje Bošnjaka sa područja RH nije bilo zbog radnji Hrvatskih vlasti već zbog djelovanja UNHCER-a, koje je kako Praljak kaže potpuno nejasno. Kaže i da je UNHCER zbog logično neshvatljivih razloga ometao povratak izbjeglica. Govori da je UNHCER širio paniku i lagao tvrdnjama da će izgubiti status izbjeglice u Hrvatskoj.
Praljak: Status izbjeglice mogao se izgubiti samo ako je veleposlanstvo BIH, odnosno njihovi organi supotpisali da se izbjeglica može vratiti u BIH i da je tamo sigurna, samo tada je to RH mogla i inače ne, i nikad to nije radila... Ako se govori o Udruženom zločinačkom pothvatu onda se to odnosi na UNHCER a ne na Hrvatsku, jer šire lažne informacije govori profutoro, govori o nečemu čega nema, i organizira konvoje i odvlači ih negdje dalje ne Hrvatska već UNHCER.

Na pitanje suca Antonetti-a zašto je to UNHACER radio, Praljak odgovara da može samo spekulirati, ali te spekulacije ne može dokazat a to je da se htjela ocrniti tu zemlju, da su se igrale razno razne špijunske igre.

Sudac Antonetti: Rekli ste da ima 200 000 muslimana koji se nikad nisu vratili u RS... Kada neki musliman dođe na granicu BIH uz pomoć UNHCER-a pa čak ima dokument koji mu omogućuje izlazak, naprimjer u Švedsku. Kako napraviti razliku između muslimana koji odlaze zbog Srba, i muslimana koji odlaze zbog HVO-a?
Praljak: Što se tiče Hrvatske nikada nije pravljena razlika odakle tko i zašto dolazi. To pitanje se nije postavljalo. Oni su najprije bili smješteni jedan od centara u Hrvatskoj, zatim su emisari počeli govoriti bolje vam je da odete nećete se moći vratiti, tamo se puca, naravno da su i neki ljudi htjeli otići. Hrvatska tu nije mogla ništa ali se bunila BIH jer je znala da što ti ljudi dalje odu manje će se vratiti.

Pintar: Eksteritorijalno školovanje učenika BIH u RH.

Praljak: U ovim školama nisu išli Hrvati iz BIH ove škole su napravljene samo da bi Bošnjački učenici iz BIH mogli, ako hoće, imati posebnu nastavu tako organiziranu da uče povijest svoje zemlje, književnike svoje zemlje, jezik. Prvi put se naziv Bošnjački jezik ne upotrebljava u BIH nego se prvi put uvodi u RH kao pravo naroda da izabere jezik... Ovo školstvo su tražili neki učenici što su i dobili. Ta sredstva su se iz proračuna RH odvajala za ovo.

Sudac Trechsel: U vezi sa ovim školama što da pretpostavimo. jedna mogućnost je da je postojala posebna zgrada gdje je pisalo škola za Bošnjake ili je u sklopu redovnih škola postojalo nastavni program tako da su održavani sati iz povijesti, jezik, književnosti, da li se radilo o prvom, o drugom ili o nečemu sasvim trećem.
Praljak: O oba rješenja (ovisno o broju ljudi).

Pintar: Pomoć RH enklavi Bihać tokom rata.
Praljak: Mogu reći da je neprekidno od 92. godine do operacije koja je vođena za sprječavanje propasti Bihaća, jer mu je prijetilo ono što se dogodilo Srebrenici. Tada je RH dobila zeleno svjetlo MZ da zajedno s A-BIH i HVO-om ide u ofenzivu, sve dok odlukom Amerikanaca nismo zaustavljeni (dolazak pred Banja Luku) sve to vrijeme pomoć Bihaću je bila u svemu. Da nije bilo intervencije HV-a doživio bi sudbinu Srebrenice, a ne bi mogao ni opstat bez intenzivne i snažne pomoći RH.

Pintar: Pomoć u sportu.
Praljak: Tadašnji predsjednik HOO sadašnji stalni član MOO Antun Vrdoljak, filmski režiser tako da ga dosta dugo poznajem... Hrvatski su sportaši zbog njegovog dobrog poznanstva sa gospodinom Samaranom uspjeli biti pozvani u Barcelonu 92. godine, a s njima zajedno u istom zrakoplovu išli su i sportaši BIH. Oni su se na trošak RH spremali u Istri. Dakle jedan visoki državni funkcioner je to organizirao i to pomagao. Tvrdim da je to važno jer ako postoji želja da se jedna država razbije i uzme njen komad, onda svakako neće se ona prezentirati kao država na takvoj jednoj manifestaciji. Također su se protivili ministri financija jer je to bio velik novac za Hrvatsku, ali F.Tuđman je to presjekao i rekao neka idu obje delegacije jer je to tamo važno. Drugi dokument se odnosi na 93. godinu i MI u Francuskoj, ista je priča ide se istim zrakoplovom, sportaši BIH treniraju u Istri... Tim činom RH kaže da je 93. godine BIH mediteranska zemlja. Ima nešto malo mora i mediteranska je zemlja. Da postoji neki plan da se Neum ili Hercegovina želi odcjepiti ne bi se vodila na manifestaciju gdje se pokazuje da je ona država i da ima izlaz na more... Izjavu, koja je i predočena ovdje je dao i gospodin Antun Vrdoljak pa se ona može pročitati... Ista ovakva suradnja je bila i u domeni kulture.

(03.06.2009.) Sudac Antonetti: Hrvatska je omogućila obuku za A-BIH, od logističkih baza A-BIH u Hrvatskoj da su tu zapravo vodilo održavanje opreme za postrojbe A-BIH. Ako postoji UZP u kojem su gospodin Tuđman gospodin Šušak gospodin Bobetko... taj UZP ima za cilj pripojenje jednog dijela Hercegovine da se očisti određeno stanovništvo, da li je onda logično da se omogući održavanje opreme onih koje se želi očistiti i ukloniti kako bi Hrvati u Hercegovini bili većinsko stanovništvo?

Praljak: To je u nebo vapijuća nelogičnost, to je do nebeskog krika neshvatljivo. Hrvati su u Hercegovini 90 % većina, ne može ih više biti nego što ih ima. I tvrdim Vam časni suče Trechsel i ostali časni suci, da je ovo situacija, da se ovako nešto događa Francuzima, 50 milijuna Francuza bi se s grohotom smijalo na ovakvu optužnicu, da ga naoružavate, naftom i svime i izbjeglice i ranjenike i da je to onda udruženi zločinački poduhvat, u moju glavu to ne može stati, toga nema u povijesti. Ali evo mi smo mali narod i slab sam pa se onda može izvoditi i nevjerojatne alogične akrobacije!

Mislim da je iz ovog moga dnevnika vidljivo dosta toga, onome tko želi vidjeti.
A to što ove činjenice ne odgovaraju proizvedenim lažima, nije me briga. To je ili će postati problem onih koji su lagali, koji su govorili neistine, koji su šutjeli! (Slobodan Praljak)

Ovo nije autentičan transkript, ponekad sam zbog brzine govora propuštao neke dijelove, a ponekad sam formulirao određene rečenice, no kontekst se nije promijenio.