pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Kada je 2003. godine donesen Zakon o sprečavanju sukoba interesa, on je trebao biti snažno oružje, ne samo protiv korupcije, i to one najopasnije, političke korupcije ili korupcije u politici, nego je trebao donijeti više morala u politiku i vjere u političare.
Vjere da će oni, koji su izabrani od građana, na svojim izbornim dužnostima, raditi promičući opće dobro i javni interes, a ne svoje osobno dobro i neki svoj sebeljubivi, sitni, pojedinačni interes.

Na temelju tog zakona osnovano je Povjerenstvo i ono je takvo očekivanje opravdalo. Predsjednik mu je bio član najveće oporbene stranke, častan čovjek Josip Leko, a Povjerenstvo je pronalazilo postojanje sukoba interesa i kod dužnosnika SDP-a i kod dužnosnika HNS-a. I kada je to Povjerenstvo ispitivalo eventualni sukob interesa za nekog dužnosnika HDZ-a i utvrdilo da sukoba interesa nema, ja sam tom Povjerenstvu vjerovao, bez obzira na sve sumnje koje su se i dalje javljale za tog dužnosnika.
To i je bio jedan od razloga osnivanja Povjerenstva. Otkriti sukob interesa gdje on postoji, ali i skinuti stigmu s političara tamo gdje je on žrtva blaćenja svojim političkih protivnika.

Zoran Šprajc uzviknuo je „Car je gol!“ i zaradio suspenziju. Sve je počelo kada je Šprajc u Dnevniku HRT-a objavio vijest kako se opet tamo negdje daleko od očiju javnosti potpisao sporazum s Amerikancima o odricanju hrvatske suverenosti kad se radi o američkoj vojsci na tlu RH. Hloverki se objava te vijesti nije svidjela i tražila je od Šprajca da ne uznemiruje narod i da u slijedećem Dnevniku budu uvrštena dva priloga o istoj vijesti ali intonirana drukčije.

Šprajc se iznervirao i uzviknuo da je car gol, rekavši da se izgleda više ni jedna vijest ne može objaviti, a da se prije toga ne konzultira HDZ. Hloverka se naša uvrijeđena takvom izjavom i uzvratila je Šprajcu na način koji ona jedino zna, suspenzijom na tjedan dana. Tragično u cijeloj priči je to što se način rada HRT-a vratio u mračne devedesete kada je Hloverka svako malo trčala na Pantovčak po mišljenje i zbog toga postala najomiljeniji Tuđmanov novinar.

Danas se više ne trči na Pantovčak jer ipak postoje i moderna sredstva komunikacije, ali princip je ostao isti. Svaka vijest koja ne ide u prilog HDZ-u pažljivo se filtrira i pakira u lako probavljivi celofan, ili se jednostavno prešuti. Svatko tko se pak ogriješi o pravilo konzultacije može računati minimalno sa suspenzijom.

Počelo je tiho, pa je naglo prikuvalo, pa je onda malo Šprajc podložio (a i još će a danas je izgleda kulminiralo ;-) i mic po mic, uz puno virtualne, (a često i neproduktivne ;-) diskusije, napravili smo prvi korak ka osnivanju „blogerske udruge u Hrvata“ - održali smo Osnivačku skupštinu :-).

Pripreme za osnivanje udruge su bile... kako da to kažem, zanimljive i „ispunjavajuće“ i definitivno će (mi) predstavljati dragocjeno iskustvo u domeni „virtualne kolaboracije“. Mail korespodencija i chat na Skypeu (običan, ne voice chat!) imaju svojih dobrih strana, ali tijekom zadnjih 15-ak dana sam se i osobno uvjerio that all is not rosy in the online world :-).

Nesporazumi u „tipkovničkoj“ online komunikaciji spojeni s popriličnom raznolikošću sudionika diskusije/inicijative su uzeli svoj danak, ali vjerujem da smo te početne Scille i Harbide uspješno prebrodili.

I tako smo osnovali Hrvatsku Blogersku Organizaciju – HBO.

Hrvatska je nakon godina socijalizma, komunizma, jednoumlja i ne slobodnog tržišta doživjela “preporod”. Dobili smo višestranački sistem, demokratsko uređenje slobodno tržište. Maštoviti, kakvi jesmo, sve navedeno prilagodili smo svojim potrebama. Tako smo demokratske izbore proširili i omogućili da pokojnici preko svojih zastupnika biraju. Isto tako uz malo novca u drugoj državi stvorili smo dijasporu i omogućili im da glasaju. Da bi se postao BiH dijaspora dovoljna je izjava, Hrvat sam i vjerujem u jednog boga, Ivu Sanadera..

Zastupnicima pokojnika i plaćenoj “dijaspori” taj njihov bog omogućiti će raj u Hrvatskoj. Ako se malo potrude nekažnjeno će maznuti nešto novca ili nekretnina, ili će se instalirati na kakav položaj te će sebi i zemljacima osiguravati zaposlenja, poslove, škole i fakultete .

lojalan,-lna,-lno franc. (loyal - čestit, častan, zakonski) koji se pokorava zakonima; koji ispunjava obveze; vjeran; iskren, pošten, odan; izv. lojalnost, -osti, - odanost, vjernost, (političko) poštenje (Krleža).

Bratoljub Klaić, Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod MH, Zagreb, 1988.

Pojam lojalnost je svoju prvu upotrebu očito imao u sferi prava, odnosno, u sferi ugovornih odnosa, a kako su pravo i politika usko povezani društveni pod-sistemi, korištenje tog pojma udomaćilo se i u govoru o političkom. Štoviše, danas je prvobitna upotreba gotovo iščezla iz govorne prakse (barem tamo gdje je lojalnost tuđa riječ), a kad se kaže lojalnost, u pravilu se misli na političku lojalnost, specifično na partijsku lojalnost. To je i logično, budući da su partije temeljne društvene organizacije političkog sistema predstavničke demokracije. Predstavnička demokracija organizirana kroz političke partije operira pak u binarnom kodu izabrani/neizabrani. U tom kontekstu lojalnost prvenstveno znači odanost partijskoj ideologiji/programu i, ne manje važno, izabranim partijskim liderima/lidericama. U zatvorenim hijerarhijskim organizacijama kao što su stranke, lojalnost članova/članica je nužna pretpostavka funkcioniranja s ciljem da se bude izabran odnosno da se dođe na vlast. Totalna lojalnost je duboko ukorijenjeno obilježje odnosa u svim zatvorenim organizacijama, ali u praksi se često i ne radi o lojalnosti, nego o pukoj poslušnosti (ili vjernosti lišenoj sadržaja). Dok god funkcionira (ostvaruje svoje ciljeve), zatvorena organizacija nije zainteresirana razlikovati lojalnost od poslušnosti. Općenito se može reći da će lojalnost to više kliziti prema poslušnosti što je organizacija zatvorenija, čvršće hijerarhijski strukturirana, a članstvo u njoj ili nedobrovoljno ili teško raskidivo.

. U malom serijalu „Uzurpatori“ (koji se nenadano popeo do 3, a sada već planiram 4 nastavak) bavio sam se pojavom nelegalnog i nelegitimnog načina penjanja po ljestvicama društvene moći, pri čemu je osvajanje političke vlasti onaj krajnji cilj kojim se na duže vrijeme najbolje mogu očuvati dostignute „stečevine“. Pojava je šire poznata i izvan tranzicijskih zemalja, u Hrvatskoj ponajviše. (za mene je ovdje naravno sve jasno, ali ako nekome neke stvari mogu izgledati nepovezane, dajem linkove na prethodna dva članka - Uzurpatori ; i Uzurpatori (2) – Tko ste vi uopće, gospodine Friščić??).

Evo par dana poslije Sarajeva da malo sredimo dojmove. Sarajevo je jednostavno fascinantan grad, kako inače, tako i zbog svoje nedavne teške ratne prošlosti. A Sarajlije - to je posebna priča - uvijek nasmijani i odlični domaćini. Stavio sam jedan mali album na Facebook, pa tko voli neka izvoli.

Ukratko, British Council je organizirao dva predavanja jedno u Rektoratu Sveučilišta i drugo u Parlamentu BiH na kojim je profesor Stephen Coleman, iznio neke o svojih ideja o tome zašto bi Internet u budućnosti mogao postati neizbježni alat za trajan dijalog glasača i političara u svakoj razvijenoj demokraciji. Dobro ste čuli, nije ideja u tome da o svemu svi glasamo on line jedan dan, već da oni koji imaju što za reći i to žele u tome aktivno sudjeluju.
Pokušat ću ukratko navesti neke od glavnih teza koje je iznio profesor Stephen Coleman u svojem izlaganju TOWARDS A CONVERSATIONAL DEMOCRACY - The Internet, Politicians and Citizens (Prema konverzacijskoj demokraciji - Internet, političari i građani).

Ok, priznajem, jesam ateist, gledam kritički na sve što se događa sa crkvom i puno stvari mi se ne sviđa, ali poštujem crkvu i vjernike. Siguran sam da oni koji se predstavljaju najvećim vjernicima su ustvari gori od većine ateista.
Danas me je, blago rečeno, šokirala informacija da je od prošlogodišnje proračunske zalihe 35% potrošeno na crkvene projekte. I to bi sve i mogao progutati da je naša država u super situaciji, bez ikakvih dugova, bez ikakvih problema. Ali nije, i mi se ponašamo kao najrazvijenija država na svijetu koja ima novaca na bacanje. I opet, možda bi nekako mogao sve to progutati da crkva nema nikakve prihode i da je u problemima. Ali jako sam siguran da ni to nije činjenica. Koliko znam, država itekakve novce daje crkvi, nažalost i moje novce. Crkva dobiva ogromne novce za raznorazna 'događanja' koja priređuje.
I šećer na kraju! Hrvatska je tim proračunskim zalihama sa 'samo' 35% pomogla i katoličke crkve u Bosni, Makedoniji i Rimu. RIMU! Ovo je valjda apsurd svih apsurda, ako u Rimu crkva nema novaca da pomogne sama sebi, onda zašto uopće i postoji.

Seth Godin je prije nekoliko dana krenuo pisati o razlici između državnika, odvjetnika i marketingaša a koja o državniku kaže slijedeće:

Ne postoji mnogo državnika. Ljudi koji govore istinu iako posjeduju moć. Vođe koji opisuju što vide, neovisno o tome da li to služi njihovim kratkoročnim interesima ili ne. Oni kažu što treba biti rečeno, sve dokle to služi dugoročnim interesima i potrebama svojih glasača. Nije čudo da ih toliko volimo.

Mi u Hrvatskoj nemamo državnika, Tuđman je u početkom svog mandata udovoljio tom kriteriju, no čim se počelo s dnevnom politikom i opsluživanju interesa uske grupice ljudi taj status je nepovratno izgubio (neovisno o ostalim zaslugama).

Čitam evo upravo sad vijest koju prenosi Večernjak na svojem online portalu:
Varaždinci i Međimurci ostaju bez brzih linija

Čini se da HŽ u svojoj poslovnoj dalekovidnosti namjerava ukinuti dvije međunarodne linije koje prolaze kroz sjevernu Hrvatsku: Hrvatsko zagorje, Varaždin i Međimurje. Ukinuli bi se vlakovi br. 204 i 205. Vlak br. 204 vozi svaki dan navečer, negdje oko pola devet (iz Varaždina), i dolazi u Zagreb negdje oko pola 11, dok linija 205 polazi ujutro oko 7.20 svakog dana (iz Zagreba) i dolazi u .recimo Varaždin u 9.20. Obje linije su međunarodne, što znači da večernja linija 204 polazi iz Budimpešte u popodnevnim satima, dok jutarnja linija 205 dolazi u glanvi grad Mađarske također u popodnevnim satima.

Meni je ovo ukidanje tih linija (btw, nema nikakve obavijesti na stranicama , ili je barem ja nisam uspio naći) apsolutno neshvatljivo iz više razloga, budući da sam i sam Varaždinac i relativno često koristim vlak za putovanje, i to upravo te linije.

Hrvati su na žalost vrlo licemjeran i sebičan narod. Kad god treba dignuti glas, oni ostanu pokunjeni i šute, držeći se one dobro poznate „to se mene ne tiče“, osim kad se radi o tome da treba pokazati kako smo jaka nogometna nacija ili kako treba prebiti „pedere“ koji su se odlučili na Trgu bana Jelačića javno deklarirati o svojem rodnom identitetu. To su naime jedina dva događaja gdje su Hrvati izašli na ulice bez da ih je itko organizirao i o čemu su izvještavali svi utjecajni mediji. O svemu ostalome, Hrvati šute ili potiho iskazuju negodovanje, dok utjecajni mediji ponekad i nešto izvijeste, ali više iznimno, nego kao pravilo.

Jutros u Inboxu dvije vijesti iz Bankamagazina koje zaokružuju svu neurotičnost hrvatskog političkog trenutka:

• Friščić: Hrvati osuđeni na uvoz hrane

Iako imamo prostor koji može prehraniti dvostruko više ljudi nego što ih danas u Hrvatskoj živi, bilance pokazuju tek nekoliko artikala koji su dostatni. Imamo dostatnu proizvodnju pšenice, no ne smije nam se ponovno dogoditi da se odmah po žetvi pola proizvodnje izveze, a potom, kao ove godine, imamo potrebu za interventnim uvozom, kaže Josip Friščić, predsjednik HSS-a i potpredsjednik Hrvatskog sabora u intervjuu u novoj Banci. ...(više pročitajte na linku)

• Konzum: Za dividendu 56,76 milijuna kuna

Od 224,83 milijuna kuna prošlogodišnje dobiti, Konzum će u dividendu isplatiti 56,76 milijuna kuna, odnosno 2,5 kune po dionici, odlučila je Glavna skupština dioničara. Kako je objavljeno na Zagrebačkoj burzi, u zadržanu dobit izdvojit će se 168,07 milijuna kuna. Temeljni kapital Konzuma podijeljen je na 22.702.860 redovnih dionica na ime, a pravo na dividendu imaju dioničari koji su upisani u Registar dionica pri Središnjoj depozitarnoj agenciji na dan 02. srpnja 2008. godine...(više pročitajte na linku)

Zbor istraživačkih novinara Hrvatskog novinarskog društva predstavio je Bijelu knjigu u kojoj je nabrojeno četrdesetak napada na novinare u proteklih 18 godina. Knjiga još nije dovršena i do kraja godine trebali bi biti evidentirani svi napadi.
Glavni “sponzor” Bijele knjige je Hrvatska policija. Naime policiji pripada najveća zasluga što većina počinitelja napada na novinare nije pronađena i procesuirana.
Povod protesta Zbora istraživačkih novinara je posljednji od niza napada koji je izvršen na njihovog kolegu novinara Duška Miljuša, kojeg su brutalno prebili prije mjesec dana. Napadač nije pronađen a policija intenzivno tapka u mraku.
Novinare se u devedesetim godinama napadalo zbog privatizacijskih kriminala i ratnog zločina da bi se u posljednje vrijeme situacija promijenila i novinare napadalo zbog pisanja o organiziranom kriminalu. Jedino što se nije promijenilo bila je neefikasnost pravne države.

Pojma nemam da li vam je promaklo ili ne, no nakon prilično glasne promjene župana u Varaždinskoj županiji pala je prekjučer odluka da se ista situacija ponovi i u Zagrebačkoj županiji. Akter priče je ovdje HSS, a za očekivati je da bi se slični recept mogao dogoditi i Zagorsko Krapinskoj ali i Sisačko Moslavačkoj županiji.

Htio to HSS ili ne, u ovome času odrađuju prljavi posao za HDZ te bez izbora mijenjaju volju birača. Malo sam prosurfao uokolo i ovo ponašanje se u svijetu smatra političkom korupcijom. Promjena odnosa snaga se može desiti na više načina, no tipičan način su ili prebjezi iz jedne strane na drugu (primjer HNSovih vijećnika u Varaždinu), kupovina, financiranje ili na drugi način pogodovanje pojedinim vijećnicima kako bi se osigurao njihov glas (primjerice HDZ / HSU dogovor u Karlovcu), te naravno razvrgavanjem koalicije i formiranje alternativne većine.

Oluja se sprema. Cjelodnevna sparina će se uskoro pretvoriti u oluju koja, kada je uvijek u pitanju politika, proći bez ikakvih posljedica za one koji su prozivani na posljednjoj sjednici Hrvatskog novinarskog društva. Ne znam što je isprovociralo HND da u ova ljetna vremena dignu oluju. Valjda su čekali stradavanje jednog člana HND-a ili gašenje jednog tjednika ili je to tek dizanje povjetarca. U stvari, nakon godina toleriranja vladavine ulizničkog novinarstva i korporativnih medija, HND je počeo otkrivati toplu vodu.