pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Osoba br. 1

Zbog otmice je osuđen na 7 godina zatvora, i da to sve nije bilo toliko medijski praćeno, sada bi imao 60 dana 'godišnjeg odmora'. Srećom, nakon prvog zahtjeva, mediji su imali dovoljno hrabrosti da osude taj zahtjev, te je on odbijen, kao i drugi.

Osoba br. 2

Nakon ubojstva zbog vožnje u alkoholiziranom stanju, odobren je 15-dnevni prekid izdržavanja kazne zbog operacije ramena. Koliko god se trudio, tu ne vidim nikakvu logiku, iz bar 3 razloga:

- kao prvo, ako je stanje s tim ramenom toliko ozbiljno, ne mogu vjerovati da u našem sustavu ne postoji dovoljno dobra briga za zatvorenike kojima je potrebna zdravstvena pomoć

- dodatnu sumnju u moju prošlu rečenicu da ta osoba traži bilo kakav način da prekine bilo kako svoje izdržavanje kazne je slijedeća činjenica od prije par mjeseci:

Kako je navedeno u zahtjevu što ga je u ime Hrvoja Žužića podnio odvjetnik Veljko Miljević, nedugo nakon prometne Žužić je počeo pokazivati znakove napetosti, nemira, tjeskobe, jakog osjećaja krivnje, nesanica, noćnih mora, depresije...

Kolega bloger Hanhan je prije nekoliko dana na Pollitici.com objavio dnevnika Prva anketa “Predsjednički Izbori 2010” na pollitika.com-u, te predložio anketu s devet kandidata za predsjednika RH. Iako je do Predsjedničkih izbora još prilično daleko, u javnosti dolazi do laganih lobiranja. Provode se ankete, pobjeđuju određeni kandidati koji se zatim dižu u nebesa. Smatram da su ankete važan i jak alat u političkom životu. One su mjerilo nečije popularnosti i metar nečije uspješnosti. Ankete su te koje tjeraju pojedince, stranke i udruge da se prilagođavaju javnosti i da mijenjaju svoje neuspješne strategije. Koliko anketa točno izražava mišljenje javnosti ovisi o puno elemenata, o: broja uzoraka, kvaliteti pitanja, mjestu provođenja...

Teoretičari zavjere su (kako to uvijek biva) popušili - Radovan Karadžić izgleda nije sklopio pakt o trajnoj nekažnjivosti. Srpski izvori potvrdili su, a svjetske kuće prenijele da je bivši predsjednik Republike Srpske, šef Srpske demokratske strane i Vrhovni zapovjednik vojske bosanskih Srba (VRS) uhićen. Gdje i kako još nije poznato, no nema sumnje da će detalji biti zanimljivi, posebno oni koji se tiču njegovog više od desetljeća dugog skrivanja. Radovan Karadžić arhitekt je jednog on najbrutalnijih ekperimenata rasne čistoće u Europi koji je optužen za vrlo teška kaznena djela: genocid (najteže kazneno djelo u međunarodnom pravu), sudjelovanje u genocidu, istrebljenje, ubojstvo, namjerno usmrćivanje, progon, deportaciju, nehumane akte i druge zločine počinjene protiv bosanskih Muslimana, Hrvata i drugih ne-Srba u BiH.

Prema optužnici, Karadžić je zajedno s drugima (element koji će izmjenom optužnice biti obuhvaćen u "udruženi zločinački pothvat") činio zločine po BiH sa ciljem osiguravanja kontrole nad područjima BiH koja su proglašena srpskom republikom i značajnog smanjenja ne-srpskog pučanstva. Kako bi ostvarili taj cilj, koji je po međunarodnom pravu ilegalan, Radovan Karadžić i ostali su činili zločine kako bi se ne-Srbi natjerali da napuste ta područja, a one koji su nevoljko odlazili su protjerivali, dok su druge ubijali - radi se o poznatom obrascu koji je primjenjen u svim ratom zahvaćenim bivšim republikama SFRJ od svih zaraćenih strana. Ipak, Karadžić se za razliku od drugih mora suočiti s najtežom optužbom, ona za kazneno djelo genocida, tiče se ubojstva skoro 8,000 muslimanskih muškaraca i dječaka u Srebrenici 1995. Case protiv Karadžića ne počiva samo na zapovjednoj odgovornosti (kao Vrhovni zapovjednik koji nije učinio nešto što je trebao - kaznio ili spriječio da trupe nad kojima ima kontrolu čine zločine) nego uvelike i dokazivoj direktnoj odgovornosti za genocid (učinio nešto što nije trebao).

Godinu dana nakon nesreće vojnog helikoptera u Vukovaru, stručno povjerenstvo zaključilo je da je spužva (laički rečeno, u biti se radi o zvučnoj izolaciji) ugrađena mimo svih propisa, krivac za rušenje helikoptera i pogibiju troje ljudi. O svim detaljima i slijedu događaja koji su se odigrali na tom kobnom letu pročitajte više na blogu magistra Tina Jelavića u tekstovima pod nazivom Zaključak istrage pada helikoptera H-253 i Ljudi izginuše, a njemu druga fotelja... Posebno je zanimljiv detalj da je remont helikoptera koji se srušio bio obavljen 2005. za mandata Berislava Rončevića.

Mi ćemo ovdje samo malo nadopuniti prvi tekst gdje se autor bloga 012station.bloger.hr prisjeća izjave tadašnjeg ministra obrane Berislava Rončevića da bi ponudio ostavku kad bi uzrok nesreće bio tehnički kvar. Mi smo se dali malo u pretraživanje naše video arhive, kad se već to nije sjetila navodno javna televizija HRT, pa smo iz njihove emisije Fokus od 10. Srpnja 2007. našli izjavu Berislava Rončevića koju vam ovdje prezentiramo, gdje je Rončević jasno izjavio da bi ponudio ostavku kad bi se ustanovila da je neadekvatno održavanje uzrok pada.

Nasmijao me ap s njegovom globalističkim sagledavanjem malih lokalnih pojava, pa sam pokušavajući na njegov komentar dodati svoj mali dodatak, odlutao opet u vlastiti duži pomalo zabavan post:

Nakon Ledererovih snimki i njegova ubojstva, hrvatski medijski prostor je uz rat preplavio zabavnoglazbeni i drugi trash (smeće), usred čega je pjesma "Čavoglave", u već jako uhodanoj maniri a la Bijelo dugme i razni drugi trash, odmah postala himna po bojištima i šire. Naprosto zahvaljujući ispiranju mozga jednoličnim trashom, pa kao promjena, kako je lansiran inače tržišno propali sastav "Bijelo dugme".

Već tradicionalno u ljetnim periodima gradovi za svoje goste i građane organiziraju različite manifestacije: sportske, gastronomske, kulturne nekulturne a u novije vrijeme i kriminalne. Od sportskih manifestacija svakako treba spomenuti teniski turnir u Umagu. Taj događaj osim kao vrijedan sportski spektakl, ove godine, ostati će zabilježen i kao kulturni događaj sezone. Naime, sprijećen je Thompsonov koncert u Umagu.

Natječaj za suca „Županijskog suda u gradu XY u osnivanju“ objavljen u Narodnim novinama. Sud u osnivanju već tri godine ima predsjednika „Županijskog suda u XY u osnivanju“ , ali nema ni jednog suca. Zato je i raspisan natječaj kako bi se kadrovski popunio.
Javih se na natječaj, obzirom da ispunjavam sve formalne uvjete.
Predsjednica „Županijskog suda u XY u osnivanju“ pozvala me je na razgovor u zgradu Suda, a razgovor koji prethodi konačnoj odluci Državnog sudbenog vijeća.
Čekam pred sudnicom u zakazano vrijeme, te me Predsjednica pozove u sudnicu. Sudnica nije bila tipična. Nema hrpe spisa po ormarima niti na stolu, nema zapisničara, monitora ni printera. Samo stol za kojim je sjedila predsjednica „Županijskog suda u XY u osnivanju“. Na stolu zastava Republike Hrvatske, a na zidu dvije goleme fotografije. Na jednoj Dr. Franjo Tuđman, a na drugoj Ivan Pavle Drugi.

Nešto prije tri godine jedan se Vukovarac htio vratiti u svoj novoobnovljeni stan na adresi Sotinska 88 na Mitnici, ali mu to nije pošlo za rukom jer je u međuvremnu vlasnikom zgrade s osam stanova postao vukovarski poduzetnik Ivan Plišo. Kako se taj slučaj pojavio, odvijao i nestao možete pročitati u tekstovima "Stan po stan zgrada - detaljan opis lapatorskog procesa" i "Rat na kvadrat".

Koja je razlika između apatrida i osobe s državljanstvom? Apatrid nema domovinu, nema državljanstvo, ali svejedno negdje živi, negdje radi i svojim radom doprinosi nekoj sredini. Nema pravo birati ili biti biran u organe vlasti (to je privilegij osoba s državljanstvom), ali u konačnici apatridu je svejedno. Ono što apatrid nema je osjećaj da će ga njegova država zaštiti nađe li se negdje u Svijetu u nevolji, za razliku od osobe s državljanstvom.

Tome služi državljanstvo. Valjda. Ukoliko imate državljanstvo zemlje s uređenom diplomacijonm. Diplomacijom koja ima stil, manire, školu i tradiciju.

A što je s kapetanom Laptalom? Da li je on apatrid ili se možda samo tako osjeća? Jer kaže predsjednik Mesić da Laptalo i NIJE PREVIŠE TRAŽIO POMOĆ! Nije mi jasno Predsjedniče, što je trebao napraviti Laptalo, kleknuti na koljena i zamoliti državni aparat da ga pita kako je? Ili je možda trebao poslati molbu s biljezima!? Pa valjda se podrazumijeva da će se diplomacija njegove države angažirati na njegovom slučaju, pa valjda tome diplomacija i služi. Ukoliko nije tako, čemu slati diplomate uokolo i plaćati im smještaj u vrijeme modernih komunikacija kada se sve može obaviti telefonom ili internetom?

U današnjoj Slobodnoj Dalmaciji jedna vijest mi je privukla pažnju. U članku (autori Tonka Čubelić i Marko Didić) piše o djevojci iz Splita koja je krađom identiteta oštetila dvije žrtve.

Najobičniji članak iz crne kronike koji sam na brzinu preletio dok nisam došao do jedne rečenice koja otkriva puno više od samog čina prijevare koji je izvela 29-godišnja djevojka.

Naime, dok je prvoj žrtvi ukrala identitet iskoristivši činjenicu da ima isto ime i prezime kao žrtva(pa čak i mjesec i godinu rođenja), kod druge žrtve je situacija malčice drugačija.

Zamišljam sebe u situaciji da mi se nešto loše dogodil na putu po svijetu.Netko mi npr.nešto podmetne u kofer na letu za Bankok. Uhite me, zatvore, a za mene nitko iz moje države ne brine.Dođe konzularni službenik reda radi i to je to.
Nemam namjeru ulaziti u pravnu dimenziju slučaja Laptalo, ali u političku svakako da.Svaka država brine za svoje građane.Prati njihove sudske postupke ukoliko su izvan zemlje, pomaže im kada se nađu u nevolji.
Muči me ovaj slučaj iz više razloga.prvo,je li Laptalo kriv ili nije.Jedni kažu jest, a drugi da nije.Onda me užasnula insajderska informacija o tome da ga je hrvatska policija isto imala pod istragom zbog droge, a onda opet demantij policije da to nije točno.
Muči me zašto svi šute i zašto nitko ne daje nikakvu konkretnu izjavu.
Predsjednik Republike svojom tezom da se tu ništa ne može još me je više rastužio.Bacio je koplja u trnje.
Riječ je o hrvatskom pomorskom kapetanu.Dakle ne bi trebalo biti baš sasvim svejedno ni državi da se stvara image kako hrvatski kapetani dilaju drogu po svijetu.

Zašto ne vjerujem u Europu

Teško se nakanjujem napisati ovaj post jer ide protiv struje i očekujem da će se na mene obrušiti i lijevi i desni. Znam da ne mogu promijeniti svijet, ali bit će mi nagrada i samo to ako nekom tko pročita ovaj tekst, zapne koja rečenica u ušima. Naglašavam da ovaj post ne znači ujedno da sam osobno protiv našeg ulaska u Europsku uniju, koji će se vjerojatno na kraju i dogoditi, no hoće li to značiti sve ono što mi od tog ulaska očekujemo. A očekujemo puno, gotovo čarobni štapić spasa od svih naših problema koje smo sami sebi napakirali, praktično spas od nas samih.
Kad se raspao Sovjetski Savez i zemlje silom vezane u komunistički sustav pohrlile prema obećanoj slobodi i demokraciji (među njima i naša zemlja), kapitalistički sustav već je dobrano zašao u zrele godine svojeg postojanja. Vrijeme neumoljivo teče dalje i biti slijep za promjene koje su svuda oko nas, ista je vrsta zaslijepljenosti koja je harala u komunizmu: uvjerenje da je dotični sustav nepromjenjiv i najbolji na svijetu. Ako je to nekad i bio, danas mu se mogu naći mnoge zamjerke.

Istra nije ni Bleiburg, ni Bandićev Zagreb, kaže saborski zastupnik IDS-a Damir Kajin, komentirajući zabranu Thompsonova koncerta u Umagu. I - u pravu je!

Prenosim današnje priopćenje Zelene liste (možete ga naći i na našem mrežnom sjedištu).

Stranka Zelena lista, pridružena članica Europske zelene stranke, izražava ogorčenje zbog prihvaćanja Sporazuma s Vladom Sjedinjenih Američkih država o pravnom položaju snaga SAD u Republici Hrvatskoj. Hrvatski sabor krotko je prihvatio nepravedni jednosmjerni sporazum, baziran na šovinističkoj pretpostavci da su američki vojnici ljudi posebnog kova.

Druge države, čiji se vojnici eventualno mogu naći u Hrvatskoj, takve uvjete ne traže. Nema ni reciprociteta: hrvatskom vojniku koji se nalazi u SAD može suditi američki sud, pa može biti kažnjen čak i smrtnom kaznom, koju je Europa odbacila kao barbarsku. Svi smo jednaki - ali su Ameri jednakiji od drugih! Sporazum (nastao kao "kruna" niza sporazuma od 1994.) utvrđuje široku eksteritorijalnost američke vojske, kad se nalazi na području Republike Hrvatske.

Dubrovnik je opet u šoku.

Dva događaja, dva sudska procesa, oba izvan Dubrovnika i granica Hrvatske, ponovo su uzbudila duhove u gradu podno Srđa. Jedan s drugim nemaju nikakve veze, ali vremenska koincidencija izricanja presuda i nehotice navode na usporedbu. A ona dodatno konsternira javnost.

Pravda je spora ali dostižna, stara je izreka za kojom se poseže u trenucima nezadovoljstva kad raskorak između prava i pravde 'bode oči' i 'para uši'. U ovoj situaciji ni to ne pomaže. Prije bi se moglo reći: Nije pravda toliko spora, koliko je nedostižna! Uza svu konsternaciju koju ovakva sintagma nosi.