pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Kupovina mandata je u hrvatskoj potpuno legitimna i legalna stvar, ne vidim čemu se čudiš i zašto smatraš da se to a) ne može dogoditi, b) ne smije dogoditi i c) neće dogoditi.

Izborni sustav je takav da birači de facto glasaju za stranke ali mandatima raspolažu ljudi (mislim da je odmah u članku 2. Zakona "mandat zastupnika nije obvezujući i nije opoziv"). Ako netko i kupi nekog zastupnika neke stranke, kriva si je samo i isključivo ta stranka koja je tog zastupnika nominirala i dala mu podršku, nitko drugi. I to nije nikakva prevara, jer zastupnici, makar nominalno nisu, a stvarno ne bi ni smjeli biti glasačka mašinerija nego ljudi koji samostalno donose svoje odluke i glasaju u skladu s time. Anomalija u sustavu jest upravo ta što oni funkcioniraju i što ih stranke (pa i dio birača) doživljavaju kao glasačku mašineriju - pa ako jedna glasačka mašinerija preotme kotačić drugoj to je anomalija anomalije, mizerna i nebitna pojava.

I razbijanje stranaka ne smije biti iza nas. Naprotiv, ono uvijek treba biti opcija zato jer stranke nisu iznad nas. Stranka je interesna politička udruga, ništa više od toga, i kad neki političar u toj udruzi više ne bude mogao ostvarivati svoj interes, logičan je i njegov odlazak od tamo, pa makar i u neku drugu stranku ako procjeni da tamo može ostvariti taj interes. I zato je, sve dok nam je izborni sustav takav da podržava stranačku oligarhiju, kupovina mandata legitimno sredstvo političke borbe. To nije iza nas i ne vidim zašto smatraš da jest i da bi trebalo biti.

Ono za što bi se, recimo jedan primjer pravednijeg izbornog sustava od ovog kojeg imamo (a nije jedini), trebalo zalagati jest za direktan izbor zastupnika u Sabor i potpuno ukidanje izbornih jedinica. Na izbore se može kandidirati svatko (punoljetan, državljanin itd) tko skupi određen broj potpisa glasača (recimo 500 ili 1000 ili 10% praga, svaki birač može potpisati koliko god hoće nominacija) ili oficijelnu nominaciju registrirane političke stranke (koja može tako nominirati maksimalno 160 zastupnika koliko se bira za Sabor ali za svaku treba u proračun uplatiti netrivijalnu svotu - bar dvije prosječne plaće, jedan kandidat može prihvatiti nominacije i više od jedne stranke i/ili potpise). Ako kandidat nema nominaciju stranke (nezavisni, samo s potpisima), ne smije se povezivati ni sa jednom strankom niti ga ijedna stranka smije podržavati u kampanji, ali nezavisni mogu podržavati jedan drugoga. Na samom danu izbora, svi kandidati su na glasačkom listiću, a uz imena kandidata koje podržava neka stranka navedena je i kratica te stranke. Svaki birač zaokružuje samo jednog kandidata kojem želi dati svoj glas. U Sabor ulaze svi oni kandidati (i samo oni kandidati) koji skupe jednako ili više glasova od praga koji se dobije tako da se broj upisanih birača podijeli sa maksimalnim brojem mjesta u Saboru (to je trenutno oko 22.000).

Time ne samo da bi se riješio taj efemerni problem "trgovine" mandatima, tada bi se i čak i ta televizijska minutaža mogla jednostavno i jednakomjerno rasporediti, a na tome primjeru možemo vidjeti i kako je taj naš zamišljeni sustav pravičniji od ovog koji imamo. Recimo da svaka televizija ima obavezu dati 32.000 minuta programa besplatno kandidaturama (u Zakonu ili DIP može propisato točno koliko) i neka je isto omjer 20 kandidata na jedno saborsko mjesto, tada svaki kandidat dobio svojih 10 minuta. Individualci bi kao i danas brijali tih 10 minuta, stranački kandidati bi to mogli spajati pa bi veće stranke imale ukupno na raspolaganju preko 26 sati za sve svoje domjenke i štogod. Tada bi stranke morale paziti koga gdje nominiraju (da npr Čačić ili Milanović ili Sanader sam osvoji 220.000 glasova to i dalje nosi samo jedan mandat a ne deset HNSu, SDPu ili HDZu) i tada većina zastupnika ne bi mogli biti anonimci koje vidimo tek svake četiri godine - svaka bi stranka za sebe slagala izborne jedinice u kojima će pojedini kandidati raditi kampanju a da im se ne preklapa. Oni manji to neće raditi i nadati će se na nacionalnoj razini uloviti dovoljno glasova, i to bi bio efikasan korektiv bahatosti i osiguranje od glasačkih mašinerija (jer ako npr Tadić nastupi sam i osvoji 100.000 glasova, on bi dobio samo jedan mandat, ali bi drugima oduzeo još četiri, a time posredno diže i vrijednost glasa svakog zastupnika). Jednostavno, zar ne?

Politika je kurva, i svaki je političar po definiciji na prodaju, samo što se neki prodaju za ideale a neki za nešto drugo. Stranke su samo maske da birači teže vide što političari rade.