A i slobode je bilo napretek – svatko je mogao misliti što je htio

• Dnevnik ppetra - Sub, 07/08/2010 - 16:12
• Glasujte
  10 Up Down
• Komentari 3 dodaj komentar

A i slobode je bilo napretek – svatko je mogao misliti što je htio

Da se i ja malo prisjetim blagodati bivše države za kojom toliko žalopojki i naricanja na pollitici, da nas ni na Dan pobjede i Domovinske zahvalnosti svojom tugom i blaćenjem naše države ne podsjećaju silni ožalošćenici.

Nisu me morile brige oko toga je li paran ili neparan datum, jer nisam imala automobil.
Naranče, banane, ulje, kava, deterdženti su bile vrijedni gradske utrke do trgovine koja ih je u tom trenutku imala u prodaji. Nitko od mojih nije bio poslovođa da bi na igri skrivanja proizvoda osigurali temelje za dobar život legalnim načinom, ili si stvorili osnovu za kasniji uspon na društvenoj i materijalnoj ljestvici, ili (pokazalo se)stvorili interesnu zajednicu spremnu za privatizaciju- kada za to sazrije vrijeme.

Najveći problem bila mi je nabavka dječje hrane.
Bile su potrebne silne veze da se i moj ugroženi podmladak uspije osladiti s dječjom hranom, koja je povremeno stigla u bolnicu. Pokušali smo je nabaviti preko rođaka izvan zemlje, a onda nakon provjere na carini stigla je nakon što je istekao datum trajanja otisnut na njoj. Nabaviti plastične gaćice za dijete u pelenama, bio je zadatak sličan pronalasku pravoga puta u vijetnamskoj šumi. Uvijek su morale biti jedne „za kod doktora“. Ali, dijete je često znalo biti neodgovorno i određene produkte svojim ritanjem, na putu do doktora, poslati izvan pelena na bogatstvo zvano „nove plastične gaćice“.
Uz financijski izdatak to je prijetilo i silnom potragom, traženjem veza i vezica među trgovačkom i farmaceutskom elitom.

Električna energija, koji luksuz!
Zašto bi si ga morali priuštiti baš svakoga dana? Uostalom, isključenja struje, potpomažu i pronatalitetnu politiku, čuvaju brakove. Ipak, u svemu tome vođena je prava politika jer se vodilo računa da zamrzivači ne mogu biti dulje bez energije od 24 sata, samo ih nije trebalo otvarati, a i mogli ste ih omotati raznim toplinskim izolatorima poput deka, jastuka, pa i stiropora.
Cipele, sitnica, nekih 33% osobnoga dohodka radnih ljudi i građana naše bratske zajednice.. Poskupljenja vrtića, odlukom Radničkoga savjeta i za tri mjeseca unatrag, bacala su nas u dugovanja koja smo nastojali izbjeći i stajanjem u ranu zoru pred pekarnicama koje su samo tada imale jeftiniji crni kruh.
Ako je netko imao devize u bankama, a bio je običan građanin , mogao je računati na njih samo ako bi mu se smilovali direktori i ako bi dovoljno kumio i molio ili...

A slobode je bilo napretek -svatko je mogao misliti što god je želio.
Bio bi u opasnosti samo u iznimnim situacijama: kada bi slučajno svoje misli nekome povjerio. Povjerljivih ljudi na sve strane. Moglo se i pjevati, ali se pri tome moralo paziti na riječi pjesmica.
Kažu da su postojale i oštre kazne za one koji su pričali „političke viceve“, a nešto blaže za one koji su ih na to poticali, svojim slušanjem istih.
Pismo je bilo latinično s primjesama obvezne ćirilice od trećega razreda osnovne škole, ako ste imali normalne nastavnike, a zadaće ste pisali jednu latinicom, drugu ćirilicom.
Na kraju nastavnoga dana bilo je ono obvezno „Za domovinu s Titom. Naprijed.“
Bandićev savršeni engleski, „day after tomorrow“, posljedice su zabrane ulaska „truloga Zapada“ u naše odgojno-obrazovne ustanove i forsiranje ruskoga jezika zbog ideološko-povijesne i vjerske povezanosti bratskoga naroda sa CCCR-om.

Tri i četiri C, jako zgodna kombinacija, dok je tako Partija mislila, a nezgodna kada se ona predomislila. I sad ti znaj kako postupati: Partija nauči ljude kako ona i misli za njih, a onda ih odvede na Goli otok, jer se nisu dovoljno brzo predomislili.

Ekonomska stabilizacija je valjda bilo prosperitetno vrijeme, kao i ova ekonomska kriza.

Vjerske slobode imali su svi. Nije se slavio nijedan Božić.
29. novembar bio je praznik rezerviran za kolinje, a 25. 05. smo se kunili u bratstvo i jedinstvo, nosili štafete jedinom vođi – doživotnom predsjedniku, koji je bio originalni primjerak čovjeka zbog kojega je šteta što nije izmišljen „životni eliksir“ koji bi mu podario vječni život i vječnu vlast nad svim stvorovima od Vardara pa do Triglava.

Bila je prava ravnopravnost svih naroda i narodnosti. Svakome prema potrebama: Srbi su imali najveće potrebe u miliciji, vojsci, pravosuđu, ostalim upravnim strukturama, u bankama, na političkim i veleposlaničkim funkcijama, na fakultetima – posebno pravnom, filozofskom i sličnim fakultetima, u medijskim kućama, državnoj televiziji. Nije ni čudo, pa i oni sami za sebe tvrde da su državotvoran narod. Hrvati su već stotinama godina bili državotrpan narod, pa zašto da im se to uskrati i u novoj bratskoj zajednici.

Vladala je prava ljubav među narodima i narodnostima.
Naša JNA bila je tako upečatljiva, da sam jako zabrinuta za mlade muške naraštaje koji neće imati protuteže u muško-ženskim razgovorima tipa: Kada sam rađala..., Nije to ništa,a kada sam ja bio u vojsci!...

A voljeli su nas tako, da nikada neću zaboraviti topli prijem u Kasarnu u koju sam otpratila svoga supruga. Na postavljeno pitanje :“Koje si nacionalnosti?“ i dobiveni odgovor: „Hrvat“, stigla je reakcija „pljuc“ na pod prijemne kancelarije.

Kažu, kada se kućni ljubimac-piton potpuno ispruži, u stanu svoga domaćina i hranitelja, da se ljubav u njemu toliko razvila da bi domaćina i hranitelja izmjerio i zbog silne ljubavi stisnuo u zagrljaj, i pojeo.
JNA se tada već opružala pokraj Hrvatske.
BiH, te Kosovo slijedili bi samo kao predviđeni deserti uz glavno jelo.

Koliko je uspjelo njegovanje bratstva i jedinstva, pokazala je uloga bratskih općina s većinskim srpskim stanovništvom Hrvatske, u nametnutom nam ratu.
Bljesak i Oluja srušili su mit o vječnoj srpskoj hrabrosti i državotvornosti, te hrvatskoj državotrpnosti.
Bježanje nakon vlastitih izvršenih zločina i razaranja, postalo je jedna od osnovnih značajki pojma genocida, zasada samo za Srbiju.

Ovdje neki autori stalno podmeću „dogovoreni rat“ između našega prvoga predsjednika dr. Franje Tuđmana i stvarnoga krvnika i grobara bivše države Slobodana Miloševića. Istina, „Slobi“ su svesrdno pomagali: „znanstvena i kulturna elita“ u SANU, JNA i SPC. Kažu da je naš Franjo „nadolijevao ulje na vatru“.
Nije to bilo ulje, nego nitroglicerin koji je „Slobo“ vozao putovima bratstva i jedinstva.
Da se aktivira, nisu mu bili potrebni ni upaljači, ni vatra, ni ulje, već drmusanje na balvanima, nakon ispijanja jogurta u Vojvodini i šiljenja kolaca na Gazimestanu.
To je bio „dogovor“ tipa „Što mi mutiš vodu na potoku, dok stojiš uzvodno od mene?“.

I eto, ni o pokojnici ne može uvijek sve najbolje.

Netko je i dalje voli i pati za njome, viče „Vratite nam Zid, tada smo bili sigurniji, sretniji, zaštićeniji, nismo morali puno misliti, a i raditi“.
Država i partija, mislili su za nas: „Bolje diktatura, nego sloboda!“.
Što da radimo s njome?
Kako da je zaštitimo i razvijamo?
Svojim iskustvom državotrpljenja, nismo daleko dogurali jer slobodu ulizništvom, poslušnošću, bezrezervnom vjerom u nove partije i nove rukovoditelje, partijskom stegom, medijskom manipulacijom, defetizmom, uništavanjem lokalnih vrijednosti zbog navodne „štednje“, „krize“ i „reorganizacije“ u državi, nereagiranju na manipulacije, dozvoljavanjem politokraciji da narod drži podalje od najvažnijih odluka ( zato je ljestvica referenduma podignuta tako visoko, vlast koncentrirana u ruke partijskih vrhuški, Ustav podložan dnevnopolitičkim interesima i stranačkim dogovorima) – tumačeći da bi to bio populizam, držanjem Sindikata pod skutima vlasti, a zatim kada ipak, uprkos svemu ojačaju, njihovim optuživanjem da su previše rastrošni, višestrukim povećavanjem bogatstva probranih i podobnih (najčešće bivših rukovodilaca – u sjeni), menagera i novonastalih tajkuna, nije moguće sačuvati.

Oni koji žale za pokojnicom, mogu se tješiti njenom ostavštinom koja je i dalje tu, te nastavlja tradiciju koja nikada nije prekinuta:

negativna selekcija kadrova, nastojanje upravljanja svim „aspektima“ života do najsitnijih kanalića- što vodi prevelikom administriranju i gomilanju birokracije, izmišljanje poslova i ustrojavanje prevelikoga broja Agencija umjesto SIZ-ova, silnih županija, gradova, općina, umjesto nekadašnjih Zajednica općina, socijalistička sklonost uravnilovkama, shvaćanje intelektualnih poslova neradničkim i „prevelikom potrošnjom“(stvaranje razdora između radnika proizvođača materijalnih vrijednosti i učitelja, profesora, te liječnika, naglašavanjem kako njihov posao ne stvara vrijednosti, već samo troškove), suzbijanje nacionalnih osjećaja, sklonost proglašavanja i štovanja političkih božanstava, mržnja prema slobodnom poduzetništvu bez vlastitih interesa i kontrole, nagrađivanje zaslužnih iz „fondova“, nagrađivanje samih sebe, kontrola medija, političari u nadzornim odborima, nogomet kao porezna oaza, političke „zadužbine“, pljačkanja javnih poduzeća, „pravo na „ja rekao, ja porekao“, neplansko školovanje kadrova za poslove koji i ne postoje, a i one koji su u tolikom suficitu, da im je jedina svrha „uhljebljavanje“ podobnih profesora- doživotnih vlasnika katedri koje su i dalje naslijedne, razvijanje centralizma, umjesto lokalnih zajednica, sklonost izvlašćivanju privatnih vlasnika putem novih „originalnih“ zakona...

Što ipak činiti, jer drugi, a pogotovo vlast to neće učiniti umjesto nas, da sačuvamo svoju slobodu, vrijednosti za koje je proliveno toliko krvi, te da se ne bismo vratili u prošlost:
okaniti se ideje da državu trebamo trpjeti, a ne izgrađivati, ne slušati slijepo političare i prisiljavati ih na odradu svoga izbornoga programa, ne dizati ruke za odluke protiv kojih nam vrišti sve ljudsko i razumno u nama, ne ignorirati potrebe svoje lokalne zajednice i žrtvovati je za svoj osobni status u stranci i mogući materijalni probitak, ne biti lopov vlastitoga zavičaja, niti biti izvršitelj zla -uz pranje savjesti pomoću „tako je odlučila viša vlast od mene“.

Ipak i kao takvi (kako je to lijepo rekao @luka), dobili smo priliku u ovoj prekrasnoj zemlji da se suočimo sa svojim greškama, da odredimo granicu dobra i zla, zakona i bezakonja, te da slavimo postojanje svoje zemlje, svoje države, koju ćemo nastojati učiniti pravednijom i boljom.

http://pollitika.com/sto-smo-mi-to-dobili-osamostaljenjem#comment-230642

• Dnevnik ppetra - Sub, 07/08/2010 - 16:12
  
• Komentari 3
• 1180 čitanja
  Pošalji poruku autoru
  dodaj komentar