7 milijardi – j... te kol'ko nas ima

• Dnevnik doza - Pon, 31/10/2011 - 11:19
• Glasujte
  18 Up Down
• Komentari 31 dodaj komentar

Ova informacija nije samo trivija o kojoj je zanimljivo raspredati, ona ima goleme političke implikacije. Nije da nas je jučer bilo puno manje, pa da tek sada treba raspravljati o ovom problemu, ali dobra je prigoda kada takav podatak postane nešto pouzdaniji, da se i o tome ponešto kaže.

Ukratko, procjene nekih statističkih agencija kažu da bi nas (ljudi) na 01. 11. trebalo biti sedam milijardi. Naravno, nas je moglo biti sedam milijardi i prije mjesec dana, pa je broj mogao opet pasti, pa narasti, naprosto zato jer je skup prevelik. Da tako kažem, pulsiranja ili oscilacije u takvim skupovima su prevelike da bi ga se točno moglo kontrolirati. Tko može izbrojati sve stanovnike neke afričke države koja je u građanskom ratu i u kojoj državni sistem ne funkcionira. Očito je stvar metode procjene – da će nas, uzevši u obzir prosjek umiranja i rađanja, na taj i taj datum biti cca. toliko.

Političke implikacije ovakve mase su nesagledive, od mogućnosti održivih modela proizvodnje, pa do konkretnih političkih obrazaca koji mogu ili ne mogu biti primijenjivi na ovakve brojeve. Ima li ovaj planet kapacitet da svaki od 7 mlrd. živi u stanu (makar ga s nekim dijelio) da po domaćinstvu ima jedno prevozno sredstvo, struja, hrana, odjeća? Zdravstveno, socijalno, mirovinsko... Jasno je da nisu svi dijelovi svijeta ni do te mjere uređeni da se počne raspravljati o standardu života, ali čini se da sada, više no ikad, postaje potrebno, za ovakav model svjetske ekonomije, da je jedan dio tih 7 siromašan i da živi daleko ispod standarda. I pitanje više nije isključivo vezano uz redistribuciju. Uvažavam i taj problem, da me ne napadnete odmah, ali mislim da ovdje nije pitanje samo tog problema. Naime, sviđalo se to nama ili ne, beskućnici nemaju „ugljični otisak“ (carbon footprint je nova jedinica kojom se mjeri impakt čovjeka na okoliš), tako da je pitanje može li okoliš pdnijeti da svaki siromašan čovjek, ili obitelj u trećem svijetu dobije svoj ugljični otisak. Vi možete uzeti onima koji su se nepravedno obogatili i dati siromašnima, ali tu priča ne staje. Što vi točno dajete siromašnima, kuću, auto, posao? Poanta je u tome da redistribucija bogatstva ne prati redistribuciju učinka koji imamo po planet na kojem živimo. Bogataševo domaćinstvo zagađuje i zagrijava i zagađivat će i zagrijavati atmosferu i nakon što vi dio njegovog novca preusmjerite na siromašne, a ti će siromašni tek počet zagađivati i zagrijavati kada im se digne životni standard. Čini mi se da način proizvodnje koji danas dominira uopće ne može ni biti tu za svih 7 mlrd. Morat će se ponovo, osim dopadljivog dizajna, vratiti i kategorija kvalitete i dugotrajnosti u proizvode. Jednako tako, sredstva masovnog prijevoza će morat preuzet apsolutni prioritet u transportu općenito.

Osim toga, ova prenapućenoast temelj je ekološkog argumenta protiv nacionalizma i nacionalnosti kao temelja ljudskog identiteta. Nedavno je ovdje netko iznio problem odumiranja hrvatskog naroda (u onom smislu natalitet/mortalitet). No, jednom kada vi dobijete svijest o planetarnoj povezanosti kompletnog ljudskog života, teško više možete svoje nacionalne granice smatarti svojim bazenom u koji smijete pišati. Piša se u jedan globalni bazen i posljedice su zajedničke. Nema više mjesta govoru o baby boom eksploziji nataliteta kao o dobroj stvari, o masovnom ljudstvu kao o nacionalnom ponosu. Zaboravite nacionalizam i kršćanske nazore o rađanju i vrijednosti svakog čovjeka, još za naših života možete očekivati sugestivnije uplitanje države u planiranje obitelji. Zamislite, u šali, da dođe izvanzemalajc kojem svi mi izgledamo posve jednako (i Srbi i Hrvati na užas naših velikih nacionalista) i zamislite da razumije naš govor i da mu vi pokušavate objasniti kako pored 7mlrd. istih identičnih živih bića vi morate još podići njihov broj iz nekog fantastičnog razloga kao što je nacionalnost.

Za kraj, u više filozofskom tonu, je li moguće iznimno cijeniti svakog od članova skupa u kojem je 7mlrd.? Jesmo li mi doista krivi za to što se više ne zgražamo nad desecima i tisućama poginulih u tsunamijima, stotine ubijenih svakodnevno u nekom ratu i sl. Možda je naša kolektivna podsvijest jednostavno dobro uštimana i zna da se kao vrsta izuzetno dobro držimo i da napredujemo preko svake mjere, jer toliki broj kopnenih sisavaca koji u prosjeku imaju 75kg, toliko nema ni jedne druge vrste. Da li čovjek, kakav je po svojoj prirodi cijeni išta što je tako masovno? Zamislite da kamen tretirate kao dragulj, ili zlato. Obični vapnenasti kamen. Je li takvo što moguće? Može li za nas doista svaki ljudski život imati izvanredan značaj? Ili je to dio humanističke tradicije koju onda možemo posredno i kriviti za prenapućenost.

• Dnevnik doza - Pon, 31/10/2011 - 11:19
  
• Komentari 31
• 1530 čitanja
  Pošalji poruku autoru
  dodaj komentar