Rasprava pod jednim dnevnikom gdje se je suvereno tvrdilo da je Račan bio protiv samostalne Hrvatske ponukala me da istražim što se stvarno dogodilo, pa neka bar čitatelji pollitika.com znaju (iako ne znam hoće li od toga biti neke koristi, možda čisto kao još jedna lekcija o manipulaciji informacijom ili pak bliže hrvatske povijesti - s obzirom kakvi su nam udžbenici nisam siguran što u njima piše).
Prvo da riješimo dilemu oko referenduma i referendumskog pitanja - na referendumu se glasalo o konfederacijskom uređenju tadašnje Jugoslavije, a ne izravno o samostalnosti Hrvatske!
----------------------------------------------------------------
25. lipnja – Dan državnosti Republike Hrvatske
Dan državnosti, 25. lipnja, u Republici Hrvatskoj državni je blagdan kojim se obilježava povijesna odluka Sabora donesena istoga datuma 1991. godine.
Povijesnoj odluci Hrvatskoga sabora o pokretanju postupka razdruživanja od ostalih jugoslavenskih republika donesenoj 25. lipnja 1991. prethodila je takva odluka građana Republike Hrvatske iskazana na referendumu održanom 19. svibnja 1991. godine.Više od 94 posto građana donijelo je sljedeću odluku: "1. Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama. 2. Republika Hrvatska ne ostaje u Jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi.“Na temelju takvog očitovanja volje građana, a nakon neuspjeha pregovora s ostalim bivšim jugoslavenskim republikama o izlasku iz državno-političke krize, Sabor Republike Hrvatske, na zajedničkoj sjednici sva tri saborska vijeća 25. lipnja 1991. godine donosi Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske, kojom se utvrđuje da "ovim činom Republika Hrvatska pokreće postupak razdruživanja od drugih republika i SFRJ. Republika Hrvatska pokreće postupak za međunarodno priznavanje". Na istoj je sjednici Sabor donio i Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske.
Posredstvom međunarodne zajednice, radi lakših pregovora o razdruživanju među bivšim jugoslavenskim republikama, Brijunskom je deklaracijom utvrđen tromjesečni rok odgode primjene Ustavne odluke od 25. lipnja 1991. godine. No, istekom moratorija na tu povijesnu odluku, 8. listopada 1991. godine Republika Hrvatska raskida državno-pravne sveze sa ostalim republikama i postaje slobodna, samostalna i neovisna država.
-----------------------------------------------------------------
E sad ovako HINA za povijest bilježi tijek te povijesne sjednice 25. lipnja 1991.:
Izvješće o radu Ustavne komisije u nastavku zasjedanja obrazložio je predsjednik Ustavne komisije i voditelj radne skupine za pripremu temeljnih državno-pravnih odluka Vladimir Šeks.
On se posebice osvrnuo na prijedlog Ustavne odluke o pokretanju postupka razdruživanja Republike Hrvatske od SFRJ i postupka udruživanja u savez suverenih republika, što ga je predložila Stranka demokratskih promjena, istaknuvši da je rasprava na Ustavnoj komisiji vodena da li dijelove tog prijedloga uvrstiti u Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske što ju je predložila radna skupina. Ustavna komisija to međutim nije prihvatila, držeći da su dijelovi tog prijedloga obuhvaćeni u Deklaraciji o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske. Prijedlog da se u naslov Ustavne odluke uvrsti da se ona odnosi na postupak razdruživanja i postupak udruživanja u savez suverenih republika, Ustavna komisija je odbila držeći da bi time bilo prejudicirano opetovano udruživanje, a referendumska odluka bila je da se Republika Hrvatska može, ali i ne mora udruživati sa drugim suverenim republikama. Šeks je na koncu predlošio zastupnicima da usvoje sve tri državno-pravne odluke u tekstu u kojem ih je predložila radna skupina, uz jedan prihvaćeni amandman na tekst Ustavne odluke i jedan na tekst Ustavnog zakona.
Nakon Vladimira Šeksa zastupnicima se u ime SDP-a obratio Ivica Račan, koji je istaknuo da SDP podržava i odluku i postupak za suverenost i samostalnost Republike Hrvatske, ali da je nezadovoljan time što "nije ostavljena mogućnost za udruživanje sa drugima koji to žele", te da će glasovati protiv donošenja Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske.
Nakon toga većinom glasova Sabor je usvojio Ustavnu odluku, kojom se Republika Hrvatska proglašava suverenom i samostalnom državom, a zatim i Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske, koja je usvojena jednoglasno, te Ustavni zakon o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona za provedbu Ustava Republike Hrvatske, koji je usvojen većinom glasova.
Zatim je na svečanoj sjednici Sabora zastupnicima govorio predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman, a točno u 19,55 sati predsjednik Sabora dr. Žarko Domljan objavio je proglašenje samostalne i suverene Republike Hrvatske, navevši da danas usvojeni državno-pravni dokumenti odmah stupaju na snagu.Znam da je ovo borba s vjetrenjačama, ali neka se nađe ako netko traži...
Komentari
Mislim da nisu trebali
Mislim da nisu trebali mjenjati datum Dana državnosti. A mjenjan je samo zbog kaprica Ive Škrabala (tada zastupnika u Saboru) koji je mislio da će time zatrti činjenicu da je HDZ pobjedio na izborima 1990.
30.5.1990. nije se sastao samo prvi Sabor u modernoj Hrvatskoj, nego prvi hrvatski DEMOKRATSKI izabran Sabor u hrvatskoj povijesti uopće. To što je tada HDZ bio na vlasti je s povijesnog stajališra irelevantno. Učinjena je velika greška koju je, nažalost, nemoguće više ispraviti.
Mogu se bez problema
Mogu se bez problema složiti, jer je simbolično za cijelu generaciju koja je to doživjela to uvijek bio dan državnosti (bez obzira što faktično to nije bio, tako je doživljen)
Prvo da riješimo dilemu oko
Prvo da riješimo dilemu oko referenduma i referendumskog pitanja - na referendumu se glasalo o konfederacijskom uređenju tadašnje Jugoslavije, a ne izravno o samostalnosti Hrvatske!
Pa naravno, kao što su i ZNG-e bile dio MUPa-. To je bilo jedino moguće pravno održivo rješenje
Ivica Račan: ...nije ostavljena mogućnost za udruživanje sa drugima koji to žele"
A ti drugi su bili Srbi? S kime se to Ivica želio udružiti. Slovenci se sigurno nisu htjeli zbližavati s bilo kime iz ex-Yu. Ovo je više nego dovoljna potvrda (hvala na tekstu) da je Ivica Račan bio protiv osamostaljenja Hrvatske, zamalo pa krtica (ne svojim znanjem) koja je trebala Hrvatsku vratiti u Jugoslaviju "voljom naroda". Rezultat toga bi bila Jugoslavija kakvu su tvorili Srbi i Crnogorci (ali dragovoljno osnovana - legitimitet tome bi dao referendum o "odruživanju s državama koje se žele udružiti" i narodni vođa Ivica Račan, a eto i braći crnogorcima nije se dopalo pa su odlučili svojim putem...
Da, IVICA RAČAN je bio za JUGOSLAVENSKU DRŽAVU, jedino što je mislio da nije dobro za SKJ da glvni šef bude Milošević. Nije on napustio Beograd jer je bio protiv Jugoslavije, već mu se nije dopao Slobo i pokušaj srpskih komunista da u potpunosti ovladaju SKJ-e.
I naravno da nije bio kapacitiran shvatiti što se sprema, zato jer niti u partiji nije bio vizionar, već obični partijski službenik i izvršitelj..
Kasnije je Ivica prošao osobne preobrazbe i shvatio novi svijet oko sebe, prihvatio vrijednosti demokracije, socijalne države itd...
--
youtube.com/bijesdrugi
Preporučam i
youtube.com/HDZzna
youtube.com/PokrenimoHrvatsku
Ja sam se tada upravo vratio
Ja sam se tada upravo vratio nakon 18 godina političke emigracije u Hrvatsku. Da vam iskreno kažem, bio sam uvjeren da će Hrvatska sa Slovenijom u najmanju ruku sklopiti carinsku uniju. To mi se činilo logičnim i od interesa za Hrvatsku. No kad sam to spomenuo Tuđmanu skoro me pojeo od bijesa skupa sa stolcem na kojem sam sjedio.
I ja sam bio uvjeren da
I ja sam bio uvjeren da ćemo sa Slovencima ući u neku vrstu unije. Čak se tada pričalo i pisalo po novinama da bi Hrvatska i Slovenija, ako ostale ex-YU republike to odbiju (što uglavnom i jesu), mogle potpisati neku vrstu konferederalnog ugovora. Gdje je zapelo, ne znam, ali pretpostavljam da je razlog tome bio rat. Slovenci su nam zamjerili da nismo bili dovoljno aktivni u njihovom desetodnevnom ratu s JNA. Onda smo mi potonuli u totalni rat, a kako su se u to vrijeme Hrvatska i Slovenija u inozemstvu opisivale kao "sijamski blizanci", pa je čak i priznanje bilo uvjetovano "paketom", Ljubljani je bilo u interesu da nas otkanta. Oni su, naime, problem svog osamostaljenja riješili (ne bez žrtava i štete, kako to ljudi u Hrvatskoj obično misle, jer su imali kratak rat, sa stotinjak žrtava i priličnom materijalnom štetom u nekim područjima), dok smo se mi suočili s totalnim ratom, čije posljedice osjećamo i danas.
I ja sam bil 100% uvjeren da
I ja sam bil 100% uvjeren da bu došlo do nekakve zajedničke države u nekakvom obliku, pogotovo kad su Slovenci omogučavali protok kamiona bez problema.
Dugujemo im prilično puno i sad imamo situaciju koja je napeta, no mislim da se bu to sredilo jedan dan.
Koliko sam uspio da sastavim
Koliko sam uspio da sastavim sliku, mislim, da je volja slovenskog naroda tada odlučno bila protiv konfederacije i da je slovenski državni vrh radio na osamostaljenju, pa je Sloveniji konfederacija bila plan B, dok imam utiska, da je Tuđman bio zatečen situacijom.
Prema memoarima "osamosvojiteljev" (Janša, Drnovšek, ...) a i drugih pisaca (Špegelj), bilo je velikih razlika u pripremljenosti na osamostaljenje. Recimo - plebiscit u Sloveniji bio je već 23.12.1990, sa potpuno jasnim pitanjem, a u Hrvatskoj je referendum održan tek u petom mjesecu 1991. Na kraju krajeva o tome koliko je Slovenija bila pripremljena, a Hrvatska nije, svjedoči i to, da je Slovenija tada več imala pripremljen svoj novac, koji je zbog Brionskog sporazuma pušten u promet tek 8.10.1991.
Slovenci su nam zamjerili da nismo bili dovoljno aktivni u njihovom desetodnevnom ratu s JNA.
Tu je, po mom mišljenju, i korijen kasnijeg nepovjerenja i nesuglasica između dve države.
Zašto? Između obe Vlade bio je prethodno potpisan sporazum, koji je predviđao uzajamnu oružanu potporu i sprečavanje napada na jednu državu iz teritorija druge države. Špegelj je taj sporazum namjeravao ispoštivati, ali mu je to spriječio Tuđman, uvjeren, da se radi o "dealu" Ljubljane i Beograda. Prema dosadašnjim saznanjima tog "deala" nije bilo, ali je bilo mnogih dogovaranja i dogovora između njega i Miloševića.
Oni su, naime, problem svog osamostaljenja riješili (ne bez žrtava i štete, kako to ljudi u Hrvatskoj obično misle, jer su imali kratak rat, sa stotinjak žrtava i priličnom materijalnom štetom u nekim područjima), dok smo se mi suočili s totalnim ratom, čije posljedice osjećamo i danas.
Sad ću špekuirat: Pitanje je, da li bi rat u Hrvatskoj trajao tako dugo i koje bi posljedice imao, da je odmah i u potpunosti primjenjena strategija, dogovorena između obe Vlade, koja je upotrebljena recimo u Vraždinu (a i u cijeloj Sloveniji), gdje su blokirane sve kasarne u potpunosti i gdje je bila isključena voda, elektrika i telefon. O tome možemo danas samo špekulirat, ali kako svjedoči Špegelj u svojoj knjizi, Tuđman je odlučio drukčije ...
Pozdrav iz Ljubljane.
Lako je biti general poslije
Lako je biti general poslije bitke, no dogodilo se to što se na kraju dogodilo. Nije mi namjera braniti Tuđmana, jer nisam njegov fan, ali pitanje je bi li Hrvatska uopće bila tada u stanju zaustaviti JNA u napadu na Sloveniju, kada je i sama bila bez oružja i pod okupacijom već imala praktičk četvrtinu svog teritorija. Rezultat toga bi vjerojatno bilo to da bi nju svijet proglasio agresorom i da priznanje ne bi ni dobila.
U pravu ste kada kažete da je Slovenija već tada jasno znala što hoće (neovisnost), dok je Hrvatska po tom pitanju malo vrludala, pa su igri bile razne opcije, koje su se sve do sredine 1991. manje-više svodile na neku labavu uniju ex-YU država. Ali, ovdje moram podsjetiti na dvije stvari:
1) Hrvatska je imala bitnu drukčiju situaciju od Slovenije, jer je unutar svojih granica imala brojnu i jaku srpsku manjinu, koja je već krenula u osnivanje SAO Krajine, dok je, s druge strane, četvrtina etničkih Hrvata živjela izvan RH (posebno u BiH). Slovenija je imala daleko jednostavniju situaciju, jer su se njene republičke granice prema jugu poklapale s etničkima, a sastav stanovništva bio joj je etnički homogen;
2) Slovenija i Hrvatska su zajednički iznijele prijedlog stvaranja konfederacije. Srbija i Crna Gora tada su bile protiv, no BiH i Makedonija baš i nisu (danas se malo tko toga sjeća, no one su iznijele svoj prijedlog, koji je nalikovao na "treći put"), a to znači da se njih (ili barem Makedoniju) moglo pridobiti za takav projekt. Ne radi spasa Jugoslavije, jer to ni u Hrvatskoj nitko nije želio, nego zbog lakšeg i jednostavnijeg izlaska iz ondašnje krize i mogućeg ublažavanja rata i njegoivh posljedica i za HR i za SLO. No, tu opciju, koliko se sječam, ni u Zagrebu ni u Ljubljani nitko nije ozbiljno razmatrao.
Osobno mislim da bi i za Hrvatsku i za Sloveniju bilo bolje da su se držali zajedno i nakon sudbonosne 1991. Ne govorim tu o stvaranju nekakve konfederacije, postoje za to razna rješenja - od strateškog partnerstva, pa nadalje. Mislim da bi to išlo u prilog objema državama (sjetite se samo koliko ste problema 1990-ih imali prije nego su vas primili u Ceftu i prije nego ste započeli put prema članstvu u EU).
Slažem se gotovo sa svim,
Slažem se gotovo sa svim, što je napisano - u svom sam komentaru jasno naznačio, da se radi o "what if ..." razmišljanjima.
1) Hrvatska je imala bitnu drukčiju situaciju od Slovenije, jer je unutar svojih granica imala brojnu i jaku srpsku manjinu, koja je već krenula u osnivanje SAO Krajine, dok je, s druge strane, četvrtina etničkih Hrvata živjela izvan RH (posebno u BiH). Slovenija je imala daleko jednostavniju situaciju, jer su se njene republičke granice prema jugu poklapale s etničkima, a sastav stanovništva bio joj je etnički homogen
Rekao bi, homogeniji. Nacionalni sastav tada je činilo gotovo 90% Slovenaca/ki, a ostalo su bili građani drugih republika ex. SFRJ, pripadnika autohtonih manjina u Sloveniji je (bilo) malo. Malo je poznato i to, da u Sloveniji na području Bele krajine (Metlika, Črnomelj, Vinica, ...) živi autohtona srpska manjina, koja je i u to vrijeme bila apsolutno lojalna Sloveniji i natjerala sama od sebe beogradske emisare, koji su došli da jim sugeriraju, kako su ugroženi i nemaju nikakvih prava, nazad u Beograd.
S druge strane, ne znam, da li je bilo baš najmudrije i da li je pomoglo blaženju nacionalnog napona u Hrvatskoj recimo otkrivanje javnosti sadržaja razgovora Tuđman - Rašković i tamo izrečenih riječi o Srbima kao ludom narodu, da ne nabrajam dalje ...
Osobno mislim da bi i za Hrvatsku i za Sloveniju bilo bolje da su se držali zajedno i nakon sudbonosne 1991. Ne govorim tu o stvaranju nekakve konfederacije, postoje za to razna rješenja - od strateškog partnerstva, pa nadalje. Mislim da bi to išlo u prilog objema državama (sjetite se samo koliko ste problema 1990-ih imali prije nego su vas primili u Ceftu i prije nego ste započeli put prema članstvu u EU).
Bilo bi to dobro za obe države i danas, ali ...
Tu moram, da budem i samokritičan do Slovenije i dijelom se složiti s time, što je napisao Warren Zimmerman, posljednji ambasador SAD u SFRJ u Foreign Affairs, naime, da je u Sloveniji prevladao "Garbo nacionalizam", koji je u glavnom mario za sebe i svoje interese i izolirao se od ostatka ex - SFRJ. Z druge strane, već sam napomenuo, da se slovenski državni vrh posle (via facti) odustajanja hrvatskog vrha od sporazuma o zajedničkoj obrani, nije osječao vezan istim. To je Tuđmanovo odustajanje u nekim slovenskim krugovima čak shvačeno kao izdaja ...
Šta se tiče CEFTE, tu je, prema mom sječanju, jedini problem bio isti, kao što ga uočavam i danas - u nedostatku jedne cjelokupne slovenske vanjskopolitičke strategije. Kad je Slovenija bila pozvana u Višegradsku grupu, politički vrh je pozivnicu odbio, jer smo - kao - bili puno razvijeniji i bliže EU od tamo neke Češke, Poljske, Mađarske, ... . Kad je stigla spoznaja, da bi nam CEFTA ipak mogla koristiti, prema mom sječanju, nije bilo problema oko primanja u članstvo.
Pozdrav iz Ljubljane.
Iz istih je razloga i
Iz istih je razloga i Hrvatska tada odbila ulazak u Ceftu, a poslije se zbog toga debelo kajala.
Bilo bi lijepo kada bi Hrvatska i Slovenija i danas mogle ostvariti nekakvo strateško partnerstvo (u bilo kom obliku), ali sumnjam da je to danas ostvarivo, kako zbog toga što je SLO u EU (s kojom mora usklađivati svoju vanjsku politiku), a HR još nije, tako i zbog stalnih tenzija vezanih uz granicu na moru i dijelom na kopnu, što za sobom vuče i jak nacionalistički naboj s obje strane granice. Do takvog ćemo oblika suradnje vjerojatno doći tek nakon što HR pristupi EU, tim više što i unutar Unije postoje regionalni savezi i partnerstva, a SLO, koliko mi je poznato, nije dio ni jednog takvog bloka. Postoji, doduše, Kvadrilaterala, ali ona obuhvaća kako Italiju, Sloveniju i Mađarsku, tako i Hrvatsku, koja još nije ni u EU, ni u NATO-u.
Slovenija se je več krajem
Slovenija se je več krajem 80-ih rješavala stanovnika ne slovenske nacionalnosti.
Slovenija se je več krajem
Slovenija se je več krajem 80-ih rješavala stanovnika ne slovenske nacionalnosti.
Skviki,
šta si s time mislio?
Pozdrav iz Ljubljane
Zaboravil sam još dodat da
Zaboravil sam još dodat da se kuča nije mogla kupit u Sloveniji ak nisi bil Slovenac.
Zaboravil sam još dodat da
Zaboravil sam još dodat da se kuča nije mogla kupit u Sloveniji ak nisi bil Slovenac.
Prvi puta čujem ...
Ne znam da li je to ikad bila službena politika ... A ako vlasnik nije htio prodat nekome iz nekih svojih uvjerenja - to je sasvim moguće.
Što se tiče neproduživanja radnih ugovora - meni je razumljivo, da u slučaju, da posao ne ide najbolje, poslodavac kao prvu mjeru ne produžuje ugovore koji važe na određeno vrijeme. A racionalizacije poslovanja tada su več počinjale. Mislim, da nacionalnost s time nije imala neke velike veze ...
Pozdrav iz Ljubljane.
Golf hotel je uvijek bil
Golf hotel je uvijek bil pun, i da posel nejde, nemre proč uz svo poštovanje.
Smučar, Kad sam bil na
Smučar,
Kad sam bil na Bledu sam od ljudi koji su bili iz drugih republika a radili su u hotelima, čul da im otkazuju stanove i da ih ne zapošljavaju više.
Tretirali su ih ko strance i nisu produživali radne ugovore.
Ti ugovori su trajali samo mjesec ili dva.
Koliko je bilo tih ljudi?
Koliko je bilo tih ljudi?
Bilo ih je više, jel su
Bilo ih je više, jel su skoro svi konobari i sobne djevojke bili iz drugih republika.
Zbog čega su se meni povjeravali mi ni danas nije jasno, no možda je imal utjecal moj odnos spram njih.
Špegelj je taj sporazum
Špegelj je taj sporazum namjeravao ispoštivati, ali mu je to spriječio Tuđman, uvjeren, da se radi o "dealu" Ljubljane i Beograda. Prema dosadašnjim saznanjima tog "deala" nije bilo, ali je bilo mnogih dogovaranja i dogovora između njega i Miloševića.
Globalno se da zaključiti da su Milošević i uža ekipica uz njega (akademik Mihailo Marković, njegov popredjednik, Šešelj) zaskočili sve, i ex SFRJ i svjetske kombinacije o održanju SFRJ i raznim nesimetričnim kombinacijama, tako da su povukli crtu Karlovac-Virovitica-Karlobag i dali signal Sloveniji da Srbiju zanima što brži izlazak Slovenije iz SFRJ.
Obzirom da je Miloševiću to sve skupa bilo sporedno u odnosu na naviknuti cinizam i taštinu apartčika, da se zaključiti da se je time rukovodio kao na kongresu raspada SKJ, kada slovenskoj delegaciji koja izlazi poručuje samo idite a ostalim drugovima da nastave rad nakon što je rješena smetnja.
Naravno da su sudjelovale i razne druge igre (dogovori Tuđman-Milošević, razni dogovori sa predstavnicima velikih zemalja), ali ništa do sada ne ukazuje da je to Miloševiću (i Šešelju) bilo nešto čvrsto, a Milošević je ipak bio ključni igrač, oko kojega se je vrtila igra muljanja. Naravno da je moguće da je Milošević rekao Tuđmanu da stvar oko odluke Srbije u vezi Slovenije tako stoji te da je Tuđman, da bi održao poziciju jedino dovoljno pametnog ne samo u Hrvatskoj nego i šire, jedva dočekao da tu pamet zadrži za sebe i još k tome nastavi sa još složenijim kombinacijama.
Ili možda čak vjerodostojnije, tzv. običnim zdravim razumom. To se je sve odvijalo potpuno logično, s istom logikom kao prije i nakon toga pa i danas, već skoro 100 godina, jedino se mijenjaju glumci i finese u glumi.U vezi raspada SFRJ je za zapad puno važnije pitanje bilo raspada istočnog bloka i SSSR-a, u vezi čega je raspad SFRJ bio nešto što može pomoći u vezi toga i služiti kao ne toliko riskantni poligon za razne provjere i manipulacije, kao što je to teklo sa SFRJ i za Tita a još više nakon toga, pa i danas. SFRJ snage su u vezi toga bile iskusne i taj signal su čitale. Ni Slovenija, koja je predvodila raspad, nije mogla računati na podršku zapada, a ni Slovenija + Hrvatska (to još manje). Oficiri JNA u Sloveniji većinom nisu bili za sukob sa Slovenijom, to je diktirala manjina uz vrh. To je bila odlična prilika Miloševiću nasanjkati još neke ne baš iskrene Jugoslavene (Marković, iz vrha JNA itd.), nakon što mu nisu bili više od koristi, kao nastavak već uhodane jogurt revolucije uz cinizam i porast sprdnje i zajebancije, malo zabave, i velike poene u SFRJ za iskrenost u tom licemjerju a na zapadu i istoku kao jedini istinski borac za mir i igrač na razini u SFRJ, novi Tito.
Kasnije je Ivica prošao
Kasnije je Ivica prošao osobne preobrazbe i shvatio novi svijet oko sebe, prihvatio vrijednosti demokracije, socijalne države itd...
Račan je to barem vremenom shvatio i prihvatio, kako i sam ističeš, za razliku od Tuđmana kojem je to do kraja života ostao strani pojam.
Sigurno je da to ne shvaća (prihvaća) ni Sanader koji ministre ogrezle u korupcijske afere i dalje drži uz nogu. Usprkos volji demokratske javnosti.
Iz tvog pisanja ne zaključujem kako si i ti načisto s pojmom i funkcioniranjem demokracije i pravne države, a kako i bi kad to kod svojih nisi imao prilike vidjeti u praksi. No tvoje je demokratsko pravo da to demonstriraš.
Ma što god danas netko
Ma što god danas netko laprdao, utemeljenje slobodne Republike Hrvatske bilo je nemoguće bez hrvatske ljevice. Ja sam o tome pisao već u emigraciji 1982.god.
Još malo informacija, kao
Još malo informacija, kao dopuna.
Referendum je raspisao Predsjednik Republike 25. travnja 1991. na temelju ovlasti iz članka 98. novog Ustava koji je Sabor donio u prosincu 1990.
Nakon referenduma, 25. lipnja su donesene 2 odluke u Saboru:
1) Deklaracija o proglašenju suverene i samostalne RH
2) Ustavna odluka RH o suverenosti i samostalnosti
Uslijedio je tromjesečni moratorij na obje odluke na zahtjev tadašnje EZ, a po isteku 8. listopada Sabor je u INA-inoj zgradi donio "Odluku o raskidanju svih državno-pravnih sveza na temelju kojih je RH zajedno s ostalim republikama i pokrajinama tvorila dosadašnju SFRJ".
Tom odlukom se potvrđivala Ustavna odluka od 25. lipnja pa je prema tome 25. lipanj dan kada je RH stekla samostalnost, što nije bitno samo za praznike nego recimo i pitanja sukcesije zajedničke imovine.
Dakako, umjesto 25. lipnja Hrvatska je kao Dan državnosti godinama slavila zapravo dan osnivanja HDZ-a (30. svibnja), a ne države a sve zbog uvjerenja "Hrvatska = HDZ".
Opinioiuris
Onima, koje zanima zbivanje
Onima, koje zanima zbivanje u tim danima, informacija, da TV Slovenija svakog dana naveće na svom prvom programu, a ujutru na svom drugom programu, prikazuje svoje TV Dnevnike toga dana iz godine 1990. Na linku (http://www.rtvslo.si/modload.php?&c_mod=rspored-v2&izbran_dan=2008-06-20...) možete si pogledati raspored programa - danas je Dnevnik od 20.06.1990 bio na programu TVS2 u 07:05.
TV Slovenija može se pratiti i na Internetu (http://www.rtvslo.si), potom klik na AVDIO/VIDEO i u novo otvorenom prozoru izaberete radijski ili TV program. Odaberite i program za gledanje klikom na "Izbira predvajalnika in kakovosti".
Pozdrav iz Ljubljane.
Čini mi se da je 30.5. bio
Čini mi se da je 30.5. bio datum kad je HDZ preuzeo vlast u Hrvatskoj, ali i dalje stoji teza HDZ=Hrvatska.
Hvala na
Hvala na ispravku.
Opinioiuris
30.5 je Dan Sabora - dakle
30.5 je Dan Sabora - dakle dan kada je prvi puta u modernoj Hrvatskoj konstituiran višestranački saziv parlamenta
Da tako je to danas. Ali
Da tako je to danas. Ali prije promjena u Zakonu o praznicima, je to bio Dan državnosti, odnosno, dan kad je HDZ došao na vlast.
Ma treba biti korektan,
Ma treba biti korektan, uvijek se govorilo o konstituiranju prvog višestranačkog hrvatskog sabora, bar javno... HDZ je na vlast došao na izborima... Problem je bio u tome što je Dan državnosti, dan kada je nastala država u svakoj normalnoj državi, a kod nas nije bio i šok povezan s promjenom je više stvar navike jer je jedna cijela generacija s time bila povezana, tim više što se svi toga dana vjerojatno vrlo živo sjećamo. Recimo osobno to nisam doživljavao kao dan kada je HDZ došao na vlast, nego više kao kapric Tuđmana, koji je od svega toga napravio pompu, pa je tako i ostalo. A i samo osamostaljenje, kako i piše gore, je išlo s odgodom, pa je sva pompa izostala...
Upravo tako.
Upravo tako.
I činjenica je da ne narodu
I činjenica je da ne narodu trebalo nešto za slaviti dok nismo bili nezavisni - a to je jedino moglo biti konstituiranje Sabora, tako da ne treba uvijek biti sitničav. Samo Tuđman to nije kasnije htio mijenjati, s obzirom da svi znamo sto je bilo 30.5, a mnogi dan danas nemaju pojma što slavimo 25.6. A HDZ-ovci znaju da je Račan glasao protiv samostalnosti, ali ako ih pitaš kada nemaju pojma:-)
Za portale Vlade i Sabora
Za portale Vlade i Sabora povijest počinje od HDZ-ove pobjede na izborima - vidim da se nije puno toga promijenilo 18 godina kasnije:-(
...a mogli bi uvesti i svoju
...a mogli bi uvesti i svoju vremensku zonu.. kao što je to napravio Chavez u Venezueli...
Ne volim nulte godine.
Ne volim nulte godine. Uvijek me podsjete na film Polja smrti.
Tuđman nije želio zaostati
Tuđman nije želio zaostati za slovenskim koracima.
Bojao se da će je Zapad priznati a Hrvatsku ne, jer je slovenska neovisnost bila nesporna za Miloševića.
Mislim da je Slovensko i
Mislim da je Slovensko i Hrvatsko vodstvo dogovaralo korake u Otoccu ob Krki. Zato je i proglasenje bilo isti dan.