pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Prošlo je već poprilično vremena otkako sam se oglasio svojim posljednjim dnevnikom, a bio je na temu cestovnoga povezivanja krajnjega juga Hrvatske, odnosno nastavka izgradnje auto-ceste i drugih s njome vezanih prometnica na području Dubrovačko-neretvanske županije (http://pollitika.com/politicko-prometna-tragedija-u-tri-cina-o-peljeskom...). Ako je suditi po broju komentara, izazvao je prilično velik interes, a posljednjega je unio bigdon čak dvanaest dana po objavi dnevnika, tako da ga ni sam do danas nisam vidio.

A komentar se odnosi na dio problematike cestovnoga povezivanja područja južnije od Dubrovnika. Bilo je to tek spomenuto u dnevniku, ali bez otvaranja teme, jer je sama po sebi dovoljno kompleksna. Nisam o tome ni mislio pisati, u kontekstu obrade šire teme taj je segment djelovao kao lokalni problem. Međutim, bigdonov me komentar bolno uvjerio u suprotno. Čudna riječ, ovo 'bolno', ali upravo je tako. Zato je i nastao ovaj dnevnik. Dakle, krenimo od spomenutoga bigdonovog komentara (29. travnja):

Diskusija se na ovom dnevniku polako gasi, a ja se evo ponovo javljam. Povod je jučerašnji istup predsjednika Vlade, Ive Sanadera, na Hrvatskom radiju u dijelu koji je vezan za ovu temu. Dakle što je to Sanader jučer rekao:
1. Potvrdio je gradnju Pelješkog mosta i pošto nije spomenuo nikakve promijene u odnosu na postojeći i poznati plan pretpostavljam da ih neće ni biti.
2. Za slijedeće plansko razdoblje (2009 - 2012) najavio je izgradnju dijela Autoceste A1 od Osojnika (to je zadnje mjesto, pored Dubrovnika nakon kojega cesta napušta teritorij Rep. Hrv.) do Dola (mjesto gdje se poluotok Pelješac spaja s kopnom).
3. Za isto plansko razdoblje najavio je gradnju brze, četverotračne ceste od Dubrovnika do Čilipa (Aetodrom DBV).
Sa ovim trećim ja imam problem. Čak i ako se ne bude išlo dalje prema Grudi i Karasovićima (granica prema Crnoj Gori) bojim se da će se jedan dio prometa koji bi trebao ići auto putem kroz Hercegovinu i Crnu Goru prebaciti na ovo Dubrovačko područje jer će cesta, pošto nije auto cesta biti bezplatna. U Njemačkoj smo vidjeli, nakon uvođenja cestarine za kamione na auto cestama, devastaciju manjih mjesta uz ceste srednjeg i višeg reda jer su kamioni tražili bezplatnu alternativu. Bojim se da se to ne dogodi i nama.
Inače mi se plan sviđa.
Neovisno o tome koliko se kome Sanaderov plan sviđa, ovaj komentar aktualizira jedan potpuno zanemaren problem – pitanje tranzitnoga prometa prema Crnoj Gori. Kud će se on odvijati – auto-cestom kroz Hercegovinu ili brzom cestom kroz uski obalni koridor oko Dubrovnika?

Ovo pitanje je bilo aktualno prije dvije godine, u proljeće 2006., a povodom prezentacije studije utjecaja na okoliš brze ceste Dubrovnik-Čilipi, koja je upravo u to vrijeme bila na javnoj raspravi. Bile su to burne rasprave. Odvijale su se u Dubrovniku, Župi dubrovačkoj i u Konavlima, neke su i ponovljene zbog velikoga interesa, uključilo se i Društvo inženjera ... Bilo je o tome dosta riječi u medijima – i to baš zbog pitanja tranzitnoga prometa. Ako je to i bigdon uočio, očito se ne radi samo o lokalnom problemu.

U lokalnim medijima u to vrijeme ova je cesta bila nazvana 'Crnogorkom', upravo zbog (zlosutne) tvrdnje da će ona poslužiti kao spoj Crne Gore na auto-cestu, preko koje će se odvijati sav tranzitni promet ne samo prema našem južnom susjedu, nego i prema Kosovu.

Dvije godine su prošle od tih burnih rasprava – malo ili puno vremena, kako se uzme. U to malo vremena i Crna Gora i Kosovo postali su samostalne države. A za toliko puno vremena nije se odmaklo dalje u projektiranju ceste, ostala je na studiji utjecaja na okoliš.

Međutim, u posljednje vrijeme čuje se da se nešto događa, jer HDZ-ovi kadrovi bili su pozvani na sastanke k ministrici Matulović-Dropulić i premijeru Sanaderu, tad su se trase trasirale. Naravno – politički, jer tu se struka neće puno pitati, ona će samo dobiti 'domaću zadaću'. Pri tom je Sanader trasirao ovo što je izneseno u citiranom komentaru, a ministrica radi na prilagođavanju dijelova trase spomenute brze ceste interesima kapitala, što je još uvijek nepoznanica. Naglašavamo ovo 'prilagođavanje interesima kapitala', jer to je osnovna funkcija Ministarstva MMD i tome prilagođene tehnologije donošenja prostornih planova, ali to je već neka druga tema.

Dakle, ne ulazeći ovom prigodom u raspravu o kategoriji cesta i njihovih trasa na prostoru od doline Neretve do Dubrovnika (Osojnika), osvrnimo se samo na ovaj prostor južnije od točke na kojoj bi – prema citiranom planu – auto-cesta napustila teritorij Hrvatske.

Najbliža okolica Dubrovnika – slobodno se to može reći – noćna je mora inženjera koji će (morati) trasirati ceste na tom području. Mnoštvo je 'kritičnih' točaka ili dionica, koje se ne mogu tek tako riješiti, a najmanje 'prelomiti' političkom odlukom, iako će se – vrlo vjerojatno – baš to dogoditi.

1. Most preko Rijeke dubrovačke (Most dr. F.Tuđmana)
Most ima dva vozna traka. Da bi brza cesta stigla do Dubrovnika trebao bi još jedan most (!), što – vjerujem – neće nikome pametnom pasti na pamet (unatoč svim našim mostograditeljima i 'naprednim snagama', za koje bi ovo bila još jedna velika prigoda ...). Ovo znači da brza cesta ne može doći do grada, sam spoj bi ostao dvotračni.

2. Trasa poviše Rijeke dubrovačke
Radi se o dijelu trase planirane brze ceste Osojnik – Čilipi – Debeli brijeg. Riječ je o vrlo uskom pojasu, brdu poviše Mokošice (vrhom brda ide državna granica!). Posebno kritičan dio je skoro okomito brdo poviše izvora Omble. Sve se može napraviti, samo je pitanje cijene. Ali ovdje nije samo cijena u pitanju. Riječ je o ekologiji, o (mogućem) prostoru izgradnje nove hidrocentrale s podzemnom akumulacijom (priča je aktualna preko 20 godina), ali i o krajoliku koji ne bi smio biti uništen izgradnjom ceste. Dakle, ako bude dovoljno pameti, nikakva se cesta ne bi smjela izgraditi poviše izvora Omble.

3. Obilaznica Župe dubrovačke
Najveći dio trase brze ceste Dubrovnik – Čilipi zapravo je obilaznica Župe dubrovačke. Riječ je također o vrlo zahtjevnom terenu, jer trasa obilazi sva naselja. Bar je tako bilo donedavno. Sve dok se nije 'umiješala' ministrica Matulović-Dropulić. 'Bacila je oko' na Kupare (neprivatizirani u ratu uništeni turistički kompleks, bivše vojno odmaralište), zbog kojega radi na spuštanju trase ceste, koja bi zbog toga trebala presijecati Župu dubrovačku. Zato ova općina još nema donesen prostorni plan (a počeo se raditi prije desetak godina!).

4. Pristup Dubrovniku
Ulaz u Dubrovnik sa zapadne strane je (dvotračni) most preko Rijeke dubrovačke, a njegov nastavak je postojeća magistrala, poviše Gruža pretvorena u gradsku ulicu s garažama i parkiralištima uz kolnik. Ulaz iz pravca Čilipa mora biti kroz tunel, a s te strane dolazi i (postojeća) magistrala, na kojoj ostaje promet za Župu dubrovačku. Ovo je sve još uvijek neriješeno, unatoč izrađenim idejnim rješenjima. Naime, radi se o pravom prometnom 'gordijskom čvoru', kojega neće biti lako riješiti u Zagrebu (gdje se sve riješava), nego bi u taj posao bilo nužno uključiti i domaće snage (a to u Zagrebu ne vole).

Unatoč navedenim problemima, vratimo se na bigdonov komentar. Brza cesta Osojnik – Čilipi – Debeli brijeg, u okviru ovakve koncepcije prometnoga rješenja krajnjega juga Hrvatske – definitivno će na sebe 'navući' znatan tranzitni promet prema Crnoj Gori, a to ne bi trebala biti svrha njezine izgradnje.

Nove ceste na dubrovačkom području trebaju služiti prometnim potrebama toga prostora, bez 'navlačenja' tranzitnoga prometa, zato jer se radi o vrlo uskom obalnom pojasu, čiji je održivi razvoj nespojiv s tranzitnom brzom cestom koja ga presijeca. Na ovome Sanaderov plan 'pada'. Međutim, poznavajući Sanadera, vjerojatno je uputnije reći: na ovome Dubrovnik pada. Uostalom, što je Dubrovnik prema jednom Sanaderu?