Jako me začudilo što hrvatski mediji, obožavatelji crne kronike i organiziranog kriminala kao njezinog šlaga, nisu obratili pažnju na akciju „Balkanski ratnik“, provedenu još u studenom pod vodstvom američke DEA-e, najjače svjetske agencije za borbu protiv narkotika, i u suradnji s nekoliko obavještajnih agencija širom svijeta, uključujući i srpsku obavještajnu agenciju (BIA) i policiju. Cilj ovog mog dnevnika je u sažetom obliku dati osnovne informacije o tome tko se s kim i zašto bije te kakva je pozicija i koji je stav država prema najvećim kriminalnim skupinama, kao i prema njihovom golemom kapitalu.
Nedjeljna šetnja
Popodne, prije desetak dana, neposredno prije snježne mećave koja je pokazala oštre zube uprkos globalnom zatopljenju, besciljno krenuh u šetnju .
Nakon prolaska parkom uz samo središte gradića, nesvjesno nas put ponio prema groblju.
Sjetih se djetinjstva i branja ljubičica po parku pred Cvijetnicu i pomislih kako je najviše ljubičica bilo na židovskom groblju, jer tamo ih nitko nije brao.
Nekada to groblje nije bilo ograđeno žicom kao sada, i sjećam se kako smo čitali imena na crnim pločicama na kojima je bio uz njih samo podatak o starosti osobe. Čudili smo se kako je tamo dosta podataka o starosti žrtava od samo nekoliko mjeseci.
Put nas je skrenuo pokraj našega groblja do prolaza, pokraj male kapelice, po djelomično zemljanoj i starociglenoj stazici na židovsko groblje.
U prednjem dijelu groblja su najveći spomenici. Podosta njih, načeo je zub vremena, izjeo im slova i toliko poremetio ravnotežu, da ih je gravitacija polegla na one kojima su postavljeni u spomen.
Kao što već najvjerojatnije znate, osnovana je nova stranka, Hrvatski laburisti. Predsjednik je Dragutin Lesar, a ostali kadrovi su bar meni više manje nepoznati. O Lesaru imam poprilično dobro mišljenje, u slaboj konkurenciji našeg Sabora često je bio najsuvisliji zastupnik. Navodno su sindikati tu imali veliku ulogu. O osnivanju te stranke se šuška već duže vrijeme, a danas je i službeno predstavljena. Statut joj je poprilično sličan kao i kod ostalih stranaka, a program ima dosta potencijala. U njemu se spominju i neke teme o kojima smo i mi ovdje dosta raspravljali, od toga da je borbi lijevih protiv desnih potpuno promašena kao tema do zaustavljanja manipulacija prošlošću ili zla koje nam donosi uvozni lobi i korupcija.
Sve to na papiru zvuči jako dobro, ali me zanima Vaše mišljenje kolike su šanse takvoj stranci? Dali netko zna više o ljudima koji su u vodstvu? Ono što upada u oči već na prvi pogled je daj je skoro čitavo vodstvo iz sjeverozapada zemlje. Ima li ta stranka šanse za proboj na istok gdje se već kao nova-stara sila pozicionirao HDSSB, ili na jug gdje sve više jača Građanska stranka?
Nešto sam malo razmišljao o parlamentarnim izborima i zašto se oni trebaju ili ne trebaju održati, nakon dugog razmišljanja došao sam do zaključka da nam u ovome trenutku ne samo da nisu potrebni nego bi vjerojatno bili neproduktivni s tendencijom pogoršanja situacije.
Nije da nismo u mogućnosti stvoriti bolje sutra.
Nedavno nam je društvo radio Petar Macut. Opći napadi na Vladu, kritika i blaćenje. Rješenja niodkuda.
Mala korekcija. Rješenja postoje. Ili recimo ovo.
OK. Jeli vama bitno što piše u programu SDPa? Meni zapravo i nije. Jednostavno ne vjerujem SDPu. Neki dan su dizali kaznene prijave protiv niza SDPovaca. Argument SDPa je bio da se radi o političkom obračunu. Možda se i radi. Ali to je irelevantno ukoliko priznaješ postojeće institucije.
Jućer je Hebrang branio Rončevića, govorio kako se radi o političkom obračunu, prekjučer je Šišljagić branio Glavaša. Kada se ne napada tvoj, radi se o pravnoj državi, kada se napada tvoj, radi se o očitom primjeru nepostojanja pravne države.
Neka se više odluče.
Još sam 05 prosinca 2008 objavio članak „GUVERNER COSMO ROHATINSKI“. Bit ću bezobrazan pa ću sam sebe citirati jednim jako prognostičkim dijelom tog teksta:
Jedno vrijeme krajem prošloga stoljeća kružila je jedna neslana šala ulicama moga grada, pričalo se da postoji jedan pošteni Srbin na svijetu i u svoj toj nesreći biva ranjen kad ono iz rupe ne krene krv nego izviri žica, naime bio je robot. Poanta bi bila da nema poštenog Srbina. Iskreno smiješno nam je bilo tada to, mediji, rat, žrtve, prognanici i patnje, nekako se u svom tom metežu izgubi bilo kakav osjećaj ljudskosti spram onoga koji te napada, postanemo lutke od mesa otupjele na osjećaje na patnju na krv i nesreću. Postoje Oni i Mi i tu je točka baš kao na kraju ove rečenice.
Svaki sustav ili organizacija prije ili kasnije potroši svoju strategiju.Ukoliko gledamo promjenu u povijesnom kontekstu onda vidimo da promjena nužnost. Prije manje od sto godina umjesto automobila na cesti smo imali konje. Ford je u to vrijeme iskoristio priliku i sve ostalo je povijest. Tvrtka koja je proizvodila potkove u tom kontekstu je trebala predvidjeti trend i početi npr proizvoditi gume. Gledajući unazad to je jasno, no vrlo mali broj tvrtki je uspio preživjeti svoje vrijeme uspješno, transformirati se i prilagoditi svoje strategije nekom budućem vremenu. Država je kao pojam i organizacija je vrlo slična nekoj kompaniji a promjena je pojava izučavana u poslovnim strategijama i postoje neki univerzalni koraci koje su uspješne tvrtke napravile a koji su zajedničke za uspješno transformirane tvrtke. Ovdje govorim u kontekstu kompanije ali paralele sa državom su jasne.
Začepi mi prkno! (Pomet Trpeza)
Priča je iz zemlje seljaka na brdovitom Balkanu,
gdje bez posla ostaje 500 radnika u jednom danu.
Država je mlada, stvorena u krvi i s puno ponosa,
al' poklopiše je lešinari, nemilo, s još više zanosa...
Lijepa naša domovino,
oj junačka zemljo mila,
stare slave djedovino,
da bi vazda sretna bila!
Tada će biti najveće i nerješivo pitanje
- kako nas tada spasiti od nas samih?
proročki je vidio Bušić današnje stanje.
Najteže i najgore će biti kad nas naši budu krali,
te prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima.
Tako je zborio Bruno, davno se oprostio sa snovima.
Istina - oglodalo nas do kosti, kožu nam odrali...
Mila, kano si nam slavna,
mila si nam ti jedina.
Mila, kuda si nam ravna,
mila, kuda si planina!
A afere sustižu jedna drugu, priči nema kraja,
diljem Hrvatske, kud' je ravna i kud' je planina.
Pretvorba i privatizacija, tajkunima srebrnina,
Što mi zapravo hoćemo?
Nakon što mi se u kratko vrijeme u mojim elektroničkim poštanskim sandučićima najmanje pet puta pojavio ovaj dolje citirani tekst – odlučio sam ga staviti na Pollitika.com. Zanimljivo je da su svi pošiljatelji iz RH, a za neke pouzdano znam da su članovi HDZ-a ili njegovih satelita. Još je zanimljivije da sam 100 % uvjeren da su neki i članovi SDP-a te njihovih satelita!!??
Pokušava li to neka i nečija “gebelsovska” propaganda (ili nekoliko njih?) uvjeriti me kako zapravo živimo u dobroj i uređenoj zemlji? Poželjnoj za život, te kako baš ništa i nije potrebno mijenjati jer nam je eto - dobro? Najbolji u regiji?
Zanimljivost je to veća što su i neki moji dugogodišnji prijatelji i istomišljenici o puno toga dobili isti taj tekst.
Posebno me iniciraju za objavljivanje ovog neki posljednji dnevnici na ovoj našoj stranici, od Jakšinog do DuorPula, Malik pa do Feniks, te još nekoliko njih.
Ovaj narod je fascinantan, fascinantan u svom obožavanju svojih "vođa", graniči sa vjerom i religijom taj odnos, ali istovremeno je u jednom danu spreman promijeniti mišljenje i "vjeru".
Nakon što je već objavljeno nekoliko tekstova koji se bave tekstom koji kruži internetom, a karakterističan je po priči "vozača kamiona iz Slovenije" koji "radi dnevno 16-18 sati", počelo me zanimati koliko verzija tog teksta kruži internetom: možemo li naći što raniju verziju tog teksta, a onda iz toga zaključiti i nešto o piscu, kao i moguće motive pisanja tog teksta? Ovaj članak je malo dulji, ali mislim da ćete uživati.
Tekstualna rekonstrukcija se bavi ovim problemom: kod prepisivanja se tekstovi mijenjaju. Naime, ili netko nepažnjom krivo prepiše neki dio, ili netko namjerno korigira neku grešku (npr. pravopisnu) ili nešto što mu se čini kao pogreška ili netočnost u tekstu iz kojeg prepisuje, a ponekad i doda nešto svoje (npr. detaljnije objašnjenje). Ljudi nastoje, pomoću sačuvanih primjeraka, rekonstruirati što prvobitniju verziju. Najpoznatija je primjena na biblijske tekstove, budući da je sačuvano mnogo različitih rukopisa i verzija. Više informacija: http://en.wikipedia.org/wiki/Textual_criticism
Budući da u današnje doba nema ručnog prepisivanja, već imamo računala, reklo bi se da se tekstovi kod kopiranja ne mijenjaju. Ipak nije tako! Naime, ljudi i dalje ispravljaju pravopisne greške. Zatim, pokušavaju dugački tekst ponekad skratiti, izbacujući ono što im se čini nebitnim. Konačno, ubacuju neka svoja dodatna objašnjenja.
„Sine kakav god da jesi bitno je da koliko toliko si svoj, ma i Dunav bi katkad od sve te muke i bijede promijenio smjer, sve te mrtve i ranjene duše, ma sve to sine ode s njim, sine ostani svoj..“
Teške riječi za dijete, do tada prvenstveno mamino i tatino dijete, riječi koje u šumi igre i bezbrižnosti izgledaju poput onog naoko nebitnog žbunja koje se vječito mota negdje ispod velikih i impozantnih hrastova i topola, nebitno žbunje koje dočeka i naposljetku pogledom otprati sve te silne hrastove i topole kako ih šumski radnici odvlače, nekada strašni gorostasi postaju nečiji ormari i komode, kako ti hrastovi i topole te velike misli u mojoj glavi sve više nestaju polako shvaćam te riječi to žbunje koje ostaje.
PROČITAJ DO KRAJA. IMAJ STRPLJENJA JER RADI SE O TEBI, NAMA I ŠTO JE
NAJBOLNIJE O
NAŠOJ DJECI I UNUCIMA.
(0V0 JE EMAIL KOJI SAM PRIMIO, TE RAĐE NEGO DA ŠALEJM DALJE, OBJAVLJUJEM OVDJE KAKO BI ŠTO VIŠE HRVAT i JUGONOSTALGIČARA VIDJELI ŠTO NETKO MISLI O TOME SVEMU)
ISTINA O KOJOJ SE U HRVATSKOJ ŠUTI
Vozač kamiona iz Slovenije je negdje na TV-u rekao kako radi dnevno po
16-18 sati za golu plaću, bez plaćenih prekovremenih sati, bez
plaćenog toplog obroka. Kad bi se pobunio, kaže, to njegov gazda jedva
čeka, jer bi ga poslao na burzu i uzeo Rumunja koji bi mu vozio u pola
cijene, ali gazda istovremeno priča kako je u EU super, jer svaki
mjesec kupi novi kamion.
Bugarin (poslovni partner) priča kako je Bugarska živjela od izvoza voća i
povrća, a sada sve uvoze iz EU, dok se država sve više zadužuje.
Mađari pričaju kako su postali najamni radnici u (do jučer svojim)
vinogradima, jer su ih Francuzi najprije uništili s niskim (dampinškim)
cijenama, da bi, kada Mađari nisu više mogli vraćati banci kredite, od
banaka kupili za sitan novac gotovo sve vinograde. Tako se sada najpoznatiji
Sada, nakon sedam dana seljačke bune u malom slavonskom gradu, pedesetak ljudi koje je izašlo «u grad» naveliko komentira protekle događaje. Zvrje telefoni, poneko govori o svojoj ulozi u maloj, traktorskoj revoluciji, ali većina je šutljiva i zabrinuta. Neki očevici sukoba tvrde da su događaju u okolici Virovitice, odnosno pokušaj proboja seljaka na traktorima do graničnog prijelaza Terezino Polje - Barcs u stvari bili «okidač» za nagodbu ministra Čobankovića i predstavnika ogorčenih seljaka. I jedna i druga strana bile su svjesne da pendrek hrvatskog policajca po glavi jednog prosvjednika (Ante Rokinger,36 godina) koji kaže da mu s smračilo od udarca policajca, i koji je pao na cestu kao gromom ošinut, bila je točka s koje se moglo u kaos nesagledivih posljedica ili u – potpisivanje sporazuma Čobanković-seljačke vođe. Onog trenutka kada sam čuo brujanje traktora kroz moju ulicu, u pravcu graničnog prijelaza Terezino Polje, shvatio sam da seljaci idu na sve ili ništa.
U godišnjem izvješću ORCO grupe stoje mnoge konstatacije i brojke, koje su našim neukim ušima i očima strane i nespoznatljive, ali je unatoč tome posve jasno da je ORCO u teškim problemima, budući da im je samo unutar jedne godine ukupni prihod pao za cca 18 posto. Sam postotak malo znači, no radi se o padu oko 40 milijuna eura. To što je ORCO u financijskim nevoljama za nas nije toliko interesantno no jesz dio izvješća o Sunčanom Hvaru. Evo što tamo piše:
Neovisni, ali ne i neutralni