Centar političkog eksponiranja svih važnijih političkih faca u Hrvata bio je zadnjih dana u Dubrovniku. U kulturnom pogledu Dubrovnik je najljepše lice Hrvatske okrenuto k svijetu, a skoro u potpunosti je djelo hrvatskih ruku. U državotvornom smislu, Dubrovnik je od raspada srednjevjekovne hrvatske države bio jedinim kontinuitetom hrvatske državotvorne misli. U civilizacijskom smislu Dubrovnik predstavlja kontinuitet kršćanstva kao hrvatskog svjetonazorskog opredjeljenja ka univerzalnosti - jer su dubrovačkim zaštitnikom prije više od tisuću godina odabrali armenskog biskupa iz Anadolije. Ova proslava možda jest religijska po ishodištu, ali u praksi je to ponajmanje. Jučer su ovdje formalno završene tradicionalne. tisuću i trideset osme svetkovine Svetog Vlaha (Saint Blasiusa ili svetog Blaža) koje predstavljaju premoštavanje vremenski, plemenskih i civilizacijskih razlika među ljudima.
Dr. Ivo Josipović tek će l8.veljače ove godine, po tradiciji, na Markovu trgu, biti ustoličen za trećeg predsjednika RH. Očekivao sam još neke analize poslije izborne pobjede (ne samo rasprave o izboru tjelohranitelja i savjetnika), pogotovo stoga što je počeo proces čerečenja dr. Josipovića u koji se uključilo ono što je desno (što je razumljivo), ali i ono što je blizu centra ili pak onoga što se zove «hrvatski intelektualci» ili pak borci za ljudska prava (što je manje razumljivo). I zaista mi nije namjera biti advocatus diaboli i popeti se i sebi i drugima na glavu, temom dr. Ivo Josipović, ali kako nema reagiranja, evo, i ovaj puta nekoliko napomena koje će, nadam se, izazvati konstruktivnu raspravu.
Na reagiranja me ponukao najnoviji broj «Hrvatskog lista» (4.2.20l0), razgovor Branimira Bilića s Ivanom Zvonimirom Čičkom i dr. Slavenom Leticom te analiza koju je Mladen Schwarz uputio na veći broj mail - adresa, tekst koji će vjerojatno biti objavljen u Glasniku Hrvatskog uljudbenog pokreta.
Što kažu Hrvatski list i dr. Lang?
http://danas.net.hr/drugi-mediji/pregled.html?url=http://www.jutarnji.hr...
Ponovno ponukana novinskim člankom koji mi je odmah ubio dobro raspoloženje i probudio u meni majčinski i ljudski gnjev. Kako je moguće da naše sudstvo izručuje žrtvu natrag na milost i nemilost svom zlostavljaču?
Naime, sud vraća zlostavljanu djevojčicu Jagodu koja je bila privremeno udomljena kod svoje tete, natrag u roditeljski dom, ocu seksualnom predatoru i majci koja kuha ručak i 'ne zna broj policije'.
Zbog “nekonzistentnog i nevjerodostojnog iskaza” koji je Jagoda dala na sudu kao šestogodišnja djevojčica otac je u rujnu prošle godine pravomoćno oslobođen svih optužbi! Dijete, za koje je i sudski vještak napisao da u dobi od šest godina “nedvojbeno ima osobna seksualna iskustva”, nije za sud “dovoljno jasno verbaliziralo” s kim je ta iskustva steklo.
Već znate da subotom pasionirano čitam Jutarnji. Ima tu svega: Pavičić, Tomić, Jergović i kultura, intervjui sa Sanaderom (zwei glatt zwei verkehrt) i sve ostalo.
Apsolutni današnji favorit mi je ipak Tanja Rudež. Bog te ubio, Tanja otišla na Ruđer se raspitat o teleportaciji. Teško je mjeriti je li u svom poslu uspješniji vlč. Sudac ili Jutarnji.
Shvaćam dobrostivo i kolege s Ruđera; vjerojatno nisu znali u kojem kontekstu će im izjave biti objavljene. Ili su se samo dobro zabavljali.. Ok, dr. Davor Pavuna ima svoje poslanje pa tu ne bih htio ništa remetiti.
Nego, novinarica Rudež. Znamo mi da je novinarski posao okrutan. Da melje ljude. Ali, toliko …
Da li vi stvarno mislite da ima smisla pitat ljude na Ruđeru jel ima to fizikalnog smisla to što vlč. S. izvodi? Da stvarno to potpišete u novinama?
Politiku smo već estradizirali. Društvo pogotovo. Vidoviti Milan, protjeran iz etera naših istočnih susjeda sasvim se lijepo smjestio u nas. Što nam još predstoji? Možda kunolovac na Ruđeru?
Što se to nama dešava? Slušam razgovore mladih ljudi, a i ne tako mladih, koji govore. Imam 50 prijatelja, ja imam 173 prijatelja, ja 45 i tako redom sipaju velike brojeve. I sve bi bilo u redu da to nisu virtualni "prijatelji" s facebooka. Zar je to prijateljstvo? Zašto se prijatelji traže na facebook-u a ne u istinskom životu. Da li smo spremni na istinsko prijateljstvo ili na virtualno. U realnom životu smo ono što jesmo. U virtualnom svijetu možemo biti što hoćemo. U pravom životu za prijateljstvo moramo žrtvovati samog sebe. Nesebično dati drugome ono što želimo da od njega primimo.
Prije toga moramo " skenirati " sami sebe i upitati se. Mogu li ja biti prijatelj, i mogu li ja imati prijatelja ? Da li moj prijatelj u stvarnom životu mora biti iz istih društvenih slojeva ili može biti siromašniji?
Zar je istina ona Hegelova:"Prijateljstvo moze postojati samo izmedju onih koji su po moci jednaki."
Prijateljstvo se ne može naučiti u školama, tečajevima, fakultetima.
Ono se rađa. Ono iz dana u dan postaje čvršće ukoliko smo spremni na izazove i kušnje.
Hrvatska se, posve sigurno, pridružuje zemljama koje su ukinule mogućnost anonimnog posjedovanja mobitela, odnosno SIM kartice za mobitel. Dakle, vrlo skoro sve će se postojeće SIM kartice morati registrirati pod imenom i prezimenom korisnika, a nove će se moći kupovati uz predočenje osobnih podataka.
Iz Operativno-tehničkog centra za nadzor telekomunikacija, dijela onoga što se zove Obavještano-sigurnosni sustav Republike Hrvatske (tajne službe) poručili su nam da se ovo, kao i u drugim zemljama, provodi radi zaštite građana.
A građane će se štititi i braniti, naravno, borbom protiv kriminala i korupcije, koju - eto - mogućnost posjedovanja anonimnih mobitela ozbiljno onemogućava. Kriminal i korupcija u ušima prosječnog Hrvata zvone jače nego terorizam, pa je jasno zašto je za obranu nečeg već davno dogovorenog i pripremljenog odabrana upravo ovakva poštapalica. Rezultati su nam unaprijed zajamčeni, jer se zna da su iz Italije i Bugarske, odmah po ukidanju anonimnih SIM kartica, svi mafijaši hitno odselili; a svi korupcionaši najavili skori odlazak - naravno, čim srede račune.
Prenosim sa mrežnog sjedišta Ne damo Varšavsku! Nedavno je bila dvogodišnjica velikog prosvjeda, koji je bio u Varšavskoj 26. siječnja 2008.. Neka sad bude još više ljudi! I ne bi trebala biti samo galama, nego jasno artikulirana poruka.
Šalju se zahtjevi Skupštini grada Zagreba, koja je ranije bila poslušni instrument za sve razbojničke zamisli gradonačelnika i njegovih kumova. Sada, pak, postoji određena nada da će to prestati biti.
Pogledajte moj nedavni tekst Cvjetni trg: Narod protiv kapitala, godina četvrta i ranije tekstove na ovom blogu (posebna rubrika 4.4.1. Cvjetni trg, u popisu sadržaja, lijevi stupac dolje).
Vukovarski sud proteklih je godina percipiran jednim od najkorumpiranijih u Hrvatskoj. Zbog toga su, nakon medijskih napisa o pojedinim među stotinama slučajeva, smijenjeni predsjednici Županijskog i Općinskog suda.
Podsjetimo se tih par nasumičnih ali poznatih u moru još neznanih primjera pogodovanja, korupcije, presuda suprotnih zakonima, provincijskog mulja:
- tijekom devedesetih godina kasnije predsjednik županijskog suda pogodovao je, po izjavama drugih sudaca upoznatih sa slučajevima, Vukovarcima da uz jednog ili dva svjedoka povrate u ratu izgorjele diplome, što je velik broj njih uz sudački blagoslov iskoristio za dolaženje do nepripadajućih profesija. Sam sudac na taj način dosudio je nepripadajuću diplomu vlastitoj sestri.
- 2003. godine lokalni poduzetnik poduzeo je otimanje dvije "manje" stambene zgrade, za što su mu lokalni suci dali blagoslov kroz tzv. Presude na temelju priznanja. Zgrade nikad nisu vraćene državi, a stanovi su nekoliko puta preprodani na tržištu da bi vraćanje u prvobitno stanje bilo otežano. Slučajevi danas čekaju u sudačkim ladicama na zastaru.
Večeras mi prijatelj proslijedio mail zanimljive sadržine. Naime, tijekom dana mu je stiglo elektronsko pismo s privitkom u kojem se nalazi sljedeći tekstualni dokument:
(Link prema originalnom/cjelokupnom dokumentu)
Kratko objašnjenje onoga što je prethodilo ovoj tražbini:
Negdje u drugoj polovici prošle godine prijatelj se registrirao na web stranici downportal.net (LINK) jer je tamo uočio par besplatnih programa koje je želio skinuti. Registracija ko registracija. Svi već znamo da sudjelovanje na takvim mjestima podrazumijeva prolazak kroz upis nekoliko osobnih podataka te upis vlastite email adrese radi potvrde i kasnije korespodencije. Malo tko čita uvjete, odnosno pravila web stranice. Malo tko u stvari razmišlja da pristupom potpisuje Ugovor s pružateljem usluge.
A pravila/ ugovor potpisan na web stranicama downportal.net glasi između ostalog ovako:
...
Prije nekoliko dana, slučajno ili namjerno, sada i nije bitno, naiđoh na fotografije nekih meni poznatih ulica i sokaka, poznatih samo po nazivu i potpisu ispod slika, ulice u mojoj glavi ne križaju se tim ulicama prepunim rupa, sokake u mojoj glavi ne prate zarasli kanali, kapije kuća u mojoj glavi nisu zahrđale, trotoari u mojoj glavi nisu ispucali, sa zidova kuća u mojoj glavi ne otpada blato i slama..
Što im se dogodilo?
Vidjevši slike čemera i jada, obuzela me sjeta, gotovo tuga, ono kristalno zvonce mojih lijepih uspomena i sjećanja, pretvorilo se u kristalni prah blatnim drumom razasut.
Nije mi do likovanja, do naslade, nije mi stalo do toga da mi ljudi govore kako je dobro što sam na vrijeme otišao, što sam u svoj nesreći od jada pobjegao, nije mi do toga, žao mi je mojih sjećanja, mojih uspomena na uredne i čiste sokake, na lijepe kuće "na lakat" nalik onim kirvajskim slatkišima u raznim bojama, na drvorede, šamlice ispred kuća, na travnjake, maslačke, polja, trotoare..
Prije samo dvije i pol godine najavljivan kao mlad, perspektivan i široj javnosti nepoznat SDP-ov političar koji ima viziju demokratizacije unutarstranačkog i političkog života uopće, Zoran Milanović se našao okovan gordijskim čvorom koji su mu vlastito članstvo i stranka na vlasti vezali oko vrata. Na unutarstranačkome planu je uspio realizirati tek djelić onoga što je najavljivao, zlobnici će reći samo ono što mu je trebalo da dospije na stranački tron i tamo se učvrsti, a na hrvatskoj političkoj sceni relativno malo obzirom na nikad povoljnije uvjete za rad oporbe. Da stvar bude gora po njega, i to malo što je postigao se svakim danom više rastače pred umješnim i sve više rutinskim potezima Jadranke Kosor. Zoran Milanović nije našao pravi odgovor na majstorstvo zasigurno najboljeg teatrologa na hrvatskoj političkoj sceni, a kad je njegova rola neslavno završila, nikako da se snađe i suprotstavi Sanaderovoj ponajboljoj učenici.
uhh - kao bivši pušač, kad sam jučer vidjela ovu nebulozu u novinama, odmah mi je došlo da počnem opet pušit iz čistog prkosa i građanskog neposluha. Zašto? Pa evo naprimjer:
Država ( i ne samo naša) daje stimulacije proizvođačima duhana, koje (ako se taj duhan ne rabi u neke misteriozne zdravstvene svrhe za koje ja ne znam) prodaje proizvođačima cigareta, koje onda kupuju konzumenti duhana. Proizvođači plaćaju državi porez, konzumenti plaćaju PDV, zakonski na prvi pogled, sve čisto. Malo sutra. Kad ta ista država ne bi nastojala sjediti na dva stolca - odnosno, 'ušurovati' (ubirati danak) i od proizvođača i pušača, a s druge strane pravovjerno mahati mačem 'skrbi za zdravlje građana' (čitaj, štednji na budućem potencijalnom liječenju pušača)..
Proteklih nekoliko tjedana je bilo vrlo živo, no nekako si mislim kako bitne stvari ostaju neizrečene. Ivo Sanader je tako svojim čudnovatim manevrom izazvao cijelu lavinu događanja koja se u biti tek počinje otplitati. ako malo bolje razmislite, malo je nejasno što je Ivo u stvari mislio učiniti s tom nesretnom press konferencijom? Kao prvo, moramo se dogovoriti oko stvarnih motiva njegovog odlaska i ambicije da vodi vladu poput maketara ili ne. Mislim da je očito da se Jadranka Kosor, ako je i ikada bila lutka na žici, vrlo brzo otkinula i već mjesecima svira svoju pjesmu. Ostatak ekipe iz vrhuške što Vlade što HDZa odlučio se za taktiku zbornog pjevanja, te je prva postava uz izuzetak Luke Bebića odlučila svoju sreću potražiti pod skutima Jadranke Kosor.
Postoje razvikani ljudi, ljudi sa zavidnom reputacijom, koja je to za vas sve do trenutka dok ih ne upoznate, a tada zaključite da se radi o ordinarnim o minusinteligentima, budaletinama ili barabama s kojima se ne biste željeli družiti.
Svojedobno sam još kao pripravnik, u firmi u kojoj sam radio, upoznao jednog doktora znanosti za kojeg sam, nakon što sam ga malo bolje upoznao, zaključio da je glup. Kad sam oprezno starijim kolegama rekao moj sud o spomenutom, rekli su mi da se ne trebam čuditi, jer je spomenuti i "služenja vojske (tada JNA) oslobođen radi mentalne zaostalosti".
Krasila ga je međutim stravična upornost, podsjećao me je na onu izreku o "fratrovom k***u", bio je poput psa krvosljednika. Pristajali ste na njegove zahtjeve ili ga podržali u njegovim tvrdnjama samo da ga se riješite, jer drugačije to niste mogli.
Jedan opet dugogodišnji kultni zagrebački direktor koji je kroz više od dva desetljeća bio smatran gotovo predloškom izuzetno uspješnog direktora, ostao mi je u sjećanju kao potpuni ignorant i neobrazovana baraba.
Samo sat prije zakazanih prosvjeda u Rijeci i Zagrebu, na brzinu sazvana konferencija za novinare od strane G.Božanića imala je za cilj umanjiti političku štetu spomenutom gospodinu, koji se svakog dana sve više utapa u svom prijedlogu zakona o morskom ribarstvu, skrojenom za nekoliko njegovih suotočana, par kolovođa u cehu ribara i ribarsko-glasačko tijelo matičnog mu HSS-a.
Čudi se... čudi se jer mu je godinama sve išlo glatko. Prevalio je velik put, uz minimalne otpore i sad mu nije jasno kako odjednom njegove doskočice više ne prolaze. A tko je ustvari G. Božanić!?
G. Božanić je bio naočit kočar iz Komiže. Rastao je u sjeni svoga brata, priznatog intelektualca. Osjetivši vakum između ribara i aktuelne politike novonastale države, zasjeo je na čelo ceha ribara. Sve je manje kočario, a sve više stremio u političke vode. U tome ga je izdigla njegova cehovska udruga i mala strančica HSS koja se poput krpelja prilijepi svakoj stranci na vlasti i siše državne sokove samo u korist svoga članstva.
Neovisni, ali ne i neutralni
