Neovisni, ali ne i neutralni

Uvod:
Ustav Republike Hrvatske postao je najčitaniji propis. Stupanj čitanosti uvijek je ocrtavao i određeni društveni trenutak, pa bi se po krivulji čitanosti događaji mogli i vremenski predvidjeti. Pojedine odredbe na mah će vam se učiniti suvišnima. To je zato što su stoljetni standardi toliko usađeni u način razmišljanja da vam se čini bespredmetnim isto uvrstiti u Ustav. To je dobro. Loše je ako mislite, da jednom zadanu i napisanu svetinju svi ljudi poštuju. Posebice oni koji su se identificirali s Bogom u tolikoj mjeri da ih i ustavne odredbe sputavaju. Na primjer pravo na rad i život. To pravo pripada svakom čovjeku. I „smogismogi“ je čovjek i radnik.

Ad.1.) Pravo na zaradu

Prema članku 55. Ustava Republike Hrvatske

„Svaki zaposleni ima pravo na zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji slobodan i
dostojan život“.

Najkraća definicija globalizacije je “deteritorijalizacija”. Ali šta se krije iza ovog termina? Beskrupulozna konkurencija, delokalizacija, dugi radni sati, eksploatisanje maloletne radne snage, ukidanje stečenih prava socijalne zaštite zaposlenih? Gotovo refleksno vaše misli će krenuti prema Kini, Indiji, Vijetnamu….. Ništa od toga. Setite se one narodne: “Na vuka povika,……..”. Često je u pitanju sinteza visoke tehnologije i lokalne subkulture.

Krenućemo od jedne naročite klozetske šolje koja je od osamdesetih godina kultni predmet svakog bolje stojećeg japanskog domaćinstva. Radi se o hi-tech soluciji: klozetska šolja sama podiže poklopac, u hladne dane održava umereno toplu temperaturu sedišta, pospešuje evakuaciju i “pokriva” neprijatne propratne zvuke muzikom najvećih evropskih klasika, a posle izvršene nužde nežno istušira, a potom i osuši zainteresovane organe evakuacije. Kad je ovako revnosno obavila sve programirane radnje, šolja se sama zatvora uz prijatan prozdrav.

Ja je se sjećam jedva. Imam osjećaj kao da je to bilo nešto od prije 50 godina. Gotovo sam je već počeo brkati s 4. neprijateljskom ofenzivom. Tko zna, možda ćemo za 50 godina i o Hrvatskoj izvoznoj ofenzivi slušati kao o nečemu junačkom i herojskom, nečemu što je preokrenulo smjer okretanja kotača povijesti. A sve na temelju genijalne strategije maršala Polančeca i hrabrih hadezeovaca oboljelih od tifusa koji su junački probijali obruč. Kad bi još u cijelu priču ubacili i kakav most (onaj Pelješki bi bio idealan), vječnost ofenzive je zajamčena. Dala bi se tu i snimiti kakva dobra koprodukcija koja bi kandidirala za Oscara, s Georgom Cloonyjem u ulozi Polančeca. Ili bi Liam Neeson bio bolje rješenje?

Obzirom kako je zamišljena, Hrvatska izvozna ofenziva (u nastavku: HIO) bi zaista mogla tako i završiti. Bijegom hrvatskog izvoza od nadmoćnog neprijatelja (europskog tržišta) u istočnu Hercegovinu, pa u istočnu Bosnu i Sandžak, čekajući neka bolja izvozna vremena.

HDZ-EKONOMIJA

Uskoro se navršava 17 godina otkako je Republika Hrvatska međunarodno priznata, i otkako je postala međunarodno priznati pravni subjekt. Dogodilo se to nakon raspada države Socijalističke Federalne Republike Jugoslavije, države koja je bila višenacionalna ali u kojoj se nacionalno sputavalo, država koja je bila liberalna, a opet polutotalitaristička....

Demokratska tranzicija, što je to? Tranzicijom se obično označava samo prijelaz iz centralnoplaniranog u tržišno gospodarstvo, no prava je tranzicija mnogo dublji, sociološki proces, koji označava prijelaz cijelog društva iz stanja sputane slobode u stanje slobode, demokracije, vladavine prava, kulture i tolerancije.

U slijedećem razdoblju biti će dosta promjena po siteu. Radimo na totalno novom izgledu i na promjeni načina kako se kreće po pollitici. U tom vremenu će dakle mnogi linkovi nestajati, mijenjati nazive i pozicije pa molim strpljenja i dobre volje.

Ideja je olakšati snalaženje i kretanje po web siteu, učiniti segmente pollitike logičnijim i čitljivijim.

Neke promjene su već tu (manje ili više uočljive) i ako netko ima štogod za dodati, pitati ili predložiti ovo je mjesto za to napraviti.

Tužna je moja stara škola, ne tako davno se hodnicima prolamao dječji smijeh kojega nije utišao ni rat. Sada u miru nema zvonkih dječjih glasića, a podnevima sunce zalazi unutar spuštenih roleta jer svjetla se pale samo za naoblake. Moja stara škola, naprotiv, nije neka drhtava bezuba starica, izgrađena je nešto prije hrvatskoga proljeća i bila je među bolje opremljenima, pa čak i nagrađivanijima u bivšoj državi. Danas je to opustjela škola s deseterostruko manje đaka, bez popodnevne nastave i okupljanja propupalih tinejdžera ispod prozora kako bi u rano predvečerje, prije posljednjega zvona, počinili još neku nepodopštinu. No nisu utihli samo hodnici moje stare škole, u cijeloj je Hrvatskoj daleko tiše nego prije, a tome svjedoči i statistika: prošle je godine u osnovnu školu upisano čak 5,5 posto prvašića manje.

Martina Pirić....
Sjećate li se Martine Pirić... Sjećate li se lica te djevojčice izmučene bolovima, sjećate li se lica te djevojčice izmučene stvarnim bolovima opakog tumora na prsnom košu i kralježnici i izmučenog lica zbog još opakije bolesti što se zove HR politika i HR zdravstvo...

Navedeno pitanje za gradsku vlast Trogira na 30-oj sjednici (29.12.2008.) Gradskog vijeća nije ni trenutka bilo upitno kada se donosila odluka o zaduženju grada kako bi se u slijedeće dvije godine izgradio novi nogometni stadion. Čak ni činjenica kako se radi o zaduženju od 30 milijuna kuna što predstavlja čak polovinu jednogodišnjeg proračuna, kao ni to da su lokalni izbori pred nama već za nepunih pola godine te da nema ni političkog opravdanja zaduživati se u tom periodu, nisu promijenili stav HDZ-a koji je uz parlamentarnu (sam i apsolutnu) većinu za navedeno zaduženje dobio već poslovično i potporu vijećnika HSP-a kao i bivšeg SDP-ovca Duje Coce.

Prvi dani nove 2009 godine još prolaze u slavljeničkim ugođajima, ali centralna državna banka je već uzavrela. Rohatinski vuče užurbane poteze, jer se vanjska financijska kriza konačno useljava i u Hrvatsku i počinje miješati s onom našom, već postojećom unutarnjom krizom (koja se uspješno prekrivala proračunskim magijama kroz posljednjih nekoliko godina). Ovaj put guvernera Hrvatske Narodne Banke ne želim napadati za prelijevanje potencijala s produktivnih na neproduktivne grane. Mada se još ne pretvara i u mog junaka, definitivno plijeni i moje simpatije.

Ako niste znali, niste pratili, ili vas jednostavno nije briga – danas se navršava šest mjeseci od osnutka Hrvatske blogerske organizacije. Iako naslov to sugerira, ja se u ovom tekstu neću baviti rekapitulacijom učinjenog u prvih pola godine djelovanja. Vjerujem da će taj posao bolje odraditi samo vodstvo udruge (Zvone, Esperanza, Zoran Oštrić, ili pak sive eminencije Gale i Nemesis), a vjerojatno će i rasprava na ovom dnevniku pokriti dio tog materijala. Ono o čemu ću ja danas pisati, zapravo se više bavi stvarima koje nisu obavljene, tj. točnije o strateškom razvoju kojeg nema.

Danas je prošlo točno deset godina od utemeljenja EURO-a - zajedničke valute zemalja članica Europske Monetarne Unije – Eurozone, popularno nazvane “Euroland”. Točnije, na Novu Godinu 1999., mnoge “stare” europske valute – njemačka marka, talijanska lira, francuski franak, španjolska pezeta i druge, prestale su postojati kao samostalne valute, fiksirajući medjusobne tečaje razmjene, čime je dostignuta točka s koje nema povratka u procesu stvaranja zajedničke europske valute. To je uslijedilo nekolio mjeseci nakon osnivanja Europske Centralne Banke (ECB), a tri godine kasnije puštene su u opticaj i EURO novčanice i kovanice.

Ekonomski komentatori se uglavnom slažu da EURO-u treba uputiti srdačne rodjendanske čestitke, jer Europska Monetarna Unija (EMU), čiji je EURO najvažniji element, na svoj 10. rodjendan predstavlja jedinstven uspjeh.

Siguran sam da bi se našlo ekvivalentnih (pa i ljepših) hrvatskih izreka za ono što nas čeka u sljedećoj godini, ali ova engleska (američka?) fraza mi nekako najbolje paše jer kirurški precizno oslikava trenutnu situaciju – bez obzira tko je bacio „govno na ventilator“, govana će biti all around :-)!

Raspoloženje slično onom (ma u stvari i gore!) s kojim sam krenuo u 2008-u. Pa prije predviđanja mogućih scenarija za novu 2009-tu, najprije mala selekcija citata iz mog posta „Malo sam down :-(“ objavljenog 19.1.2008 (dakle, nekih dva mjeseca nakon izbora), u kojem mi je konačno „sinulo“ :-):

A Sanader priča o ciljevima poput 7 % rasta GDP-a ili nultog deficita – kad to čujem momentalno me strefi virtualni moždani udar ! Politika spina at its best – seri i nadaj se najboljem !

Danas je Državni zavod za statistiku objavio procjenu rasta BDP za treće tromjesečje ove godine. Navedeno se odnosi na period od lipnja do rujna 2008. godine. BDP je realno veći za 1,6 posto u trećem tromjesečju 2008. u odnosu na isto razdoblje 2007.

Za razliku od nekadašnjih rijetkih objava rasta BDP koji su bili umjereno normalni, ovaj podatak je popraćen od strane medija u grobnoj tišini. Očekivalo se između 2,5 i 3 posto. Većina medija koji inače drže stranu HDZ-u i Sanaderu do objave ovog članka uopće nije reagirala, služeći se "Strategijom mrtvog mamuta", u nadi da će vijest prekriti mulj, blato i močvara.

Koliko sam uspio uočiti (a moguće je da griješim), prvi je vijest (izvor: Hina) objavio business.hr . Mediji u vlasništvu EPH su se uglavnom bavili padom cijena drva.

Treće tromjesečje završilo je u rujnu, dakle prije nego li je Sanader izjavio da je (izgleda) došla kriza.

"Nikdar ni bilo da nekak ni bilo i navek bu da nekak bu" lajtmotiv života na ovim prostorima pri tom ne mislim samo na Hrvatsku iako je o Hrvatskoj riječ. Nekako će već biti, riječi Petrice Kerempuha odoljevaju svim izazovima protoka vremena. To samo govori o tome kako se mi ne mijenjamo, ili ako se mijenjamo onda su to samo kozmetčke - pomodne promjene, nikako one suštinske, jednostavno ova močvara je sveudilj jednaka bez obzira na kolorit zastava nad praznim i tupim glavama. Još jedan Božić, još jedna Nova godina, kada se stiša buka petardi i provari na dug kupljena hrana nećemo moći reći po čemu se to ova dolazeća 2009. razlikuje od prolazeće 2008. Dakle nakon pastorale Božićnih čestitki, okrutna stvarnost čeka iza ugla, no za nas je to potpuno normalno i već viđeno mi tu šizofrenost živimo predugo da bi je uopće primjećivali.

Osamnaest godina.

Osamnaest godina, i evo, ulazimo u devetnaestu. Toliko dugo traje situacija između Hrvatske i Slovenije, koja se nakon svog tog vremnena može nazvati samo jednim imenom – sramotom. Sve to vrijeme svjedočimo upornom i nezaustavljivom radu političkih elita obje države na sustavnom urušavanju odnosa, a sve radi ispraznih politikantskih (ne političkih!) pozicija, i još više radi sustavnog odsustva hrabrosti. Hrabrosti suočavanja sa vlastitim narodom, pa i onda kada "vijesti" nisu dobre. Ovih osamnaest godina demonstriralo nam je apsolutni državnički deficit u političkim strukturama obje zemlje, koji jedino može rezultirati današnjom situacijom – sramotom.