Abdicirao kralj tame, postavio metresu
poganski, podlo, u svom interesu.
Mračni ju mentor naučio, kako da vara,
sa par slanih perli, karijeru da stvara.
Ko dvogrba deva, tankala je vode,
za suze joj trebala, da kroz oči ode.
Naricanje njeno savršensto je plana,
u blještavilu bliceva u po bijela dana.
Nek sunce obasja, perlu suze svake,
da ushiti naivne, jadne bedake.
Učinila od njih, poslušne je mrave,
šećer im bacala da je ne zaborave.
U ratu ginuli, a sad zrnca nose,
pognutih glava, baš se i ne ponose.
Padali branitelji na jeftine su fore,
kameleonski mijenjala, skupe je odore.
Ridala efektno i ronila suze,
nakvašenu, mokru, king je k sebi uze.
Učila je brzo, do kraja abecede,
pod nogama monarha, naučila da prede.
Cupkajući za njim poput pudlice male,
dvorske lude zbijale o njoj masne šale.
Trčkarala bi tako i do sudnjeg dana,
al dosjeti se kralj, svog đavoljeg plana.
Metresa nek za njeg vruće kestenje vadi,
iza leđa će suflirat, kako se to radi.
Koncima vezao, njene obje ruke,
micat će ih lahko, misli , bez po muke.
Al ruke njene, teške su zbog zlata,
za plakanje lažno...to je naplata.
Imam neko svoje nepisano pravilo da dnevnike pišem tu i tamo kako ne bih uzurpirao vrijeme u kojemu produžujem život svojoj egzistenciji. No tekst cijenjena blogera Tonija Anicica me naveo da zanemarim to pravilo i iznesem neka iskustva koja će ujedno biti i demantij nekim njegovim tvrdnjama. Smatram da o ovoj temi znam ponešto, i to kao netko tko je birao, bio biran, radio u kampanji i susretao se s biračima na mnogim mjestima.
Ako ovo citate, vi ste intelektualac ili u najmanju ruku poznajete osnove informatike. To vas u neku ruku odvaja od onog seljaka koji nema ni televizor pa glasa za HDZ.
Prije svega, ne slažem se s poopćenom tvrdnjom cijenjena blogera da seljak glasuje za HDZ zato što nema televizor (kao da je bilo koja, pa i ta kutija, mjerilo informiranosti) i da je općenito biračko tijelo HDZ-a seljačko. Prvo se moramo zapitati kakav je profil prosječna glasača HDZ-a, odnosno koji su to razlozi zbog kojih pojedini građanin glasuje za tu stranku (pritom uopće neću ulaziti u vrijednosne sudove i baviti se time je li takav izbor dobar ili loš). Nije nikakva znanost izaći među ljude i raspitati se o njihovim navikama, pa i o onim glasačkim, i kroz neku sumu zapažanja doći do nekih zaključaka. Ljudi su izuzetno pričljivi na predizbornim skupovima, posebno kada mršave srdelice zaliju jeftinim vinom. Na temelju tih nekih promatranja došao sam do zaključka o tri skupine glasača HDZ: u prvoj su oni koji još uvijek, glasujući za HDZ, a u maniri romantičke zanesenosti, misle da odabiru Tuđmanov koncept stranke i države; u drugoj su pak oni koji su na bilo koji način, ne ulazeći sada u rasprave o moralu i metodi, profitirali i žele profitirati pristajanjem uz tu političku organizaciju, dok su u posljednoj svi oni kojima je najbitnije da se ne nađu na istroj strani s "komunjarama" odnosno da lebde nekim desnim centrom ma gdje god da se taj isti nalazio.
Krešimir Macan - PR stručnjak - UVJEREN U SANADEROV POVRATAK, ALI DAJE ŠANSU OPORBI - Slobodna Dalmacija 03.07.2009
Macan: Sanader je dao Judin poljubac Andriji Hebrangu, kojega će izdati već u rujnu
Sanader je bio svjestan da vozi auto koji ide 100 na sat, a nema kočnica ni volana, pa ga je dao Jadranki i rekao: ti vozi
Piše Marina Karlović-Sabolić
Ivo Sanader otišao je da bi se vratio, tvrdi jedan od najpoznatijih hrvatskih spin doktora Krešimir Macan. PR savjetnik bivšeg premijera Ivice Račana i marketinški strateg Kerumove gradonačelničke kampanje tvrdi kako samo naivci mogu vjerovati da Sanader u naponu snage samo tako napušta poziciju najmoćnijeg čovjeka u zemlji.
Svaki je političar tašt, a ako u hrvatskoj politici postoji netko s velikim egom, onda je to Sanader. On je tip čovjeka koji ne odlazi tek tako, i zato je ova odluka dobro promišljen potez. Sanader je bio svjestan da vozi autom koji ide 100 na sat, koji nema ni kočnica ni volana, a koji prilazi oštrom zavoju. Ovo je trenutak kad on pritišće dugme za katapultiranje – analizira Macan.
Norma Hill i njen muž bili su obični američki par, umirovljenici, koji su cjeloživotnu ušteđevinu povjerili Bernardu Madoffu, uglednom poslovnom čovjeku na svjetskim burzama. Prema njenoj priči, Madoff joj je pri ulaganju novca očinski stavio ruku na rame i toplim pogledom je uvjerio kako nema razloga za briga i kako je njen novac siguran, dapače, bit će višestruko uvećan pametnim investiranjem.
Neko vrijeme su Norma i tisuće drugih živjeli u uvjerenju kako im je novac siguran i kako ih u starosti čeka sigurnost, ali onda je uslijedio šok... Bernie se pokazao kao običan prevarant koji je tuđe novce prelijevao iz šupljeg u prazno, isplaćujući dobitke iz novih uloga i jednog se lijepog dana cijela priča samo urušila - ulagači su ostali bez novca, sigurnosti i budućnosti. Bernie je nedavno osuđen na 150 godina zatvora zbog "izrazito zle manipulacije sustavom i nevjerojatnog financijskog zločina".
Sanader je napustio mjesto premijera na isti način na koji je i obnašao tu dužnost – neodgovorno, kukavički i bez imalo obzira za interese zemlje. Bez ikakvog suvislog objašnjenja, usred najgore krize i pada BDPa od 1999. kada nam je sličnu ekonomsku situaciju složila još jedna HDZova vlada. Komentiranje ovakvog postupka najbolje je prepustiti „neimenovanim visokim HDZovim dužnosnicima“, koji su po novinama redom poručivali da je odlazak u ovakvom trenutku samoživ, kukavički, neodgovoran, kako prema državi, tako i prema stranci, te da se pozicija ne napušta na pola mandata. Doduše, te su poruke iz stranačkih krugova upućivane Draganu Primorcu kad je prije dva tjedna kroz medije najavio ostavku, no suštinske razlike između Primorčeve i Sanaderove ostavke – nema. Osim što su kod Primorca javnosti poznati razlozi njegovog odlaska.
Zapravo, ako se bolje promotri čitava ova situacija poprilično podsjeća na Tuđmanove zadnje dane. Siguran sam da nam slijedi dva miliona analiza na temu „zašto je Sanader podnio ostavku?“ U biti – baš me briga. Hrvatska se (barem malo) odmaknula od paralizirajućeg sustava izgrađenog oko kulta ličnosti – svojstvenog za Tuđmanovo desetljeće, ali i mnoge komunističke zemlje. I stvarno se ne mislim baviti nagađanjima tipa „što je veliki vođa mislio kad je napravio to i to“. Zanimaju me neposredne posljedice – kako one kratkoročne, tako i dugoročne – te načini da se na njih primjereno odgovori. A jedini primjereni odgovor na današnju situaciju jesu prijevremeni izbori. Evo i zašto:
Ovo sam mislio napisati još jučer, ali eto kako je predviđena izvanredna pressica u vladi u 14h pa da budem malo brži pokušavajući anticipirajući što će se u stvari dogoditi.
Kao što smo jučer saznali (iako je ta informacija po kuloarima bila negdje tamo još od prošloga tjedna), BDP je godina_na_godinu za prvi kvartal ove bio 6,7% manji od prvog kvartala 2008. godine. To je brojka koja je niža od svih javno izrečenih predviđanja i koliko god se mi sada čudili toj brojci kao tele sjekiri, to je to i čak niti DZS nije mogao to ignorirati. Ima tu naravno nekih velikih pitanja glede metodologije i one_off događaja poput krize sa plinom, no kako god bilo kriza je tu i nema niti najmanje dvojbe da je ta brojka veća od 5% kako god okrenuli.
Ove noći nisam baš dobro spavao. Nešto od sparine, a nešto od posljedica intenzivnog brainstorminga sa frederikom. Kad sam i uspio usnuti, napadali bi me neki paraziti i prekidali san.
Paraziti (grč. para = pored i sitos = hrana) su organizmi koji se hrane na račun drugog organizma (nazvanog domaćin) u toku dužeg vremenskog perioda.
Čitam na teletextu: Rohatinski ne želi spasiti vladu. Znači, počelo je. Ivan Superhik Šuker (zvani Masni), ne može prodati obveznice. Pa kako će sada preživjeti naših 200 velikih i 2 milijuna malih parazita, ako se ne ubaci svježe krvi? Sve je manje domaćina koji se daju namamiti na parazitima zaražene ustaške i partizanske krvavice. 2 milijuna hrvatića-domaćina otkazuje poslušnost. Ne plaćaju pretplatu, ne plaćaju komunalno, ne plaćaju poreze ni poreze na plaćanje poreza. Čak ni masovne ovrhe ne daju željeni efekt. Gledam neki dan na televiziji, 30 000 neosiguranih vozila na našim cestama.
Izgleda da su hrvatići shvatili: zakona u nemoralnoj, parazitskoj državi se ne moraš držati baš ko pijan plota.
Još prije kojih 10 mjeseci ovdje sam najavljivao da nakon turističke sezone nama dolazi propast ... jer ovako vođenom politikom u 9 mjesecu nećemo po meni imati za plaće i mirovine što će dovesti do općeg kolapsa... Nadam se još uvijek da se varam , ali danas su novine moju priču počele nažalost potvrđivati...
http://www.index.hr/vijesti/clanak/na-putu-prema-dolje-rekordni-pad-hrva...
http://www.jutarnji.hr/novac/vijesti/clanak/art-2009,6,29,bdp_hrvatska,1...
I nakon tih tekstova što sam ih pročitao čitam komentare obične gluposti ono propali smo pa smješak (koda je to nešto super...) ili traljave izjave nekih "plaćenih ljudi"... ljudi koji pričaju da BDP nije važan, da nije to ništa strašno , da šta smo mi očekivali pa normalno je da moramo praviti rebalanse proračuna... Ajde to me nije uopće pogodilo jer sam već odavno prekrižio IQ mnogih Hrvata ali me pogodilo što su ljudi popljuvali jednoga čovjeka pričom (daj idi nešto povali...) koji je iznio koji su pravi problemi HRvata i Hrvatske... Zar se mi ne želimo pogledati u ogledalo ja se pitam...?
Valjda zbog nepoznavanja merituma stvari kao i činjenice da su novoizabrana općinska, gradska i županijska vodstva nakon konstituiranja većinom otišla na ljetni godišnji odmor, mediji gotovo da ne pokazuju interes za to kako će funkcionirati lokalna (regionalna) samouprava u sredinama gdje su predstavničko tijelo i neposredno izabrani čelnik izvršne vlasti iz različitih, međusobno suprotstavljenih opcija. Vlada do lokalnih izbora nije ni predložila odgovarajuća i prijeko potrebna zakonska rješenja pa ista nisu niti mogla biti usvojena. U već dobro poznatoj maniri, vlastiti propust i neodgovornost prema građanima su opravdali time da će ista biti donošena „u hodu“. Za neke bi to mogao biti i „hod po trnju“, prije svega za one kojih izbor nije po volji centralnoj vlasti.
Svi smo svjedoci kako se sve češće događa da na pollitika.com svaka suvisla rasprava vremenom prijeđe na raspravu o ustašama i partizanima. Malo koji dnevnik, u zadnje vrijeme, nije zatrovan tom vječnom hrvatskom polemikom.
Neki skreću na tu temu ciljano da bi se izbjegla svaka normalna rasprava o pravim problemima. Neki skreću na tu temu ciljano da bi se produbila podjela među hrvatskim grđanima, po onoj divide et impera. Neki skreću na tu temu nesvjesno jer ih ponesu emocije jer su skloniji jednoj ili drugoj strani, a s druge strane kukaju kako se ništa ne događa osim ispraznih rasprava.
A manje ili više svi lijepo nasjedamo na tu temu i iznova i iznova i iznova se zaplićemo i saplićemo.
Postoje dva tipa država. One koje u ratu pobjeđuju i one koje u ratu gube, one koje u miru uspijevaju i one koje u miru propadaju.
Danas je Dan hrvatske državnosti- dan kada se analiziraju pobjede i uspjesi ove države. Hrvatska je u Drugom svjetskom ratu bila na strani pobjednica. U Domovinskom ratu je također pobijedila i ostvarila svoju neovisnost i samostalnost. Već 11 godina Hrvatska je unutar svojih međunarodno priznatih granica i normalno je za očekivati da bude u cijelosti okrenuta svom unutarnjem razvoju, reformama i jačanju demokracije.
Kakav bi bio Vaš odgovor na pitanje je li Hrvatska uspjela u miru?
Pažljivo sam slušala govore na današnjoj svečanoj sjednici Vlade. Bila je to sjednica puna sjećanja na junačka vremena iz naše davne i bliže prošlosti, poslane su ljutite i nervozne poruke nepravednoj Europi i zlim susjedima.... ukratko vladajuća usta bilo su puna hrvatskih pobjeda iz prošlost,i ali glas se stisnuo kada je trebalo reći nešto o hrvatskom uspjehu.
Ostavka?
Nakon svog dnevnika o predsjednickim izborima, jos prije toga, imao sam u pripremi dnevnik o ostavci, odnosno zasto u nekim razvijenim zemljama politicki duznosnici daju ostavke a u nasoj maloj demokratskoj i suverenoj Hrvatskoj ne daju.
Ostavka?
Sto to zapravo znaci, vi kao gradjani, radnici, vi kada ne zadovoljite na svom poslu, dobivate otkaz. Kada zelite promjeniti svoj posao, ili se ne slazete sa necime u tvrtci u kojoj trenutno radite, vi dajete otkaz.
S druge strane, ostavku bi dali da ste predsjednik sportskog drustva, da ste tajnik udruge,ili da ste premijer vlade. Ostavka je znacajnija u toliko sto kada dajete otkaz, vi automatski ostajete bez posla, ostavka vas ne ostavlja bez posla (naprotiv, neki ministri zavrsavaju u saboru), vi samo prestajete obnasati duznost koja vam je dana na povjerenje.
Prvo cu krenuti s primjerima oko nas, sa drzavama u kojima su druznosnici davali ostavke, kako bi mogli na njihovim primjerima, mozda vidjeti zasto bi nasi ministri i premijer trebali ili mozda nebi trebali dati ostavku.
Velika Britanija
Taman su prošli jedni izbori a na vratima su nam novi. Predsjednički izbori bi se morali održati negdje krajem ove ili najkasnije početkom slijedeće godine (krajnji rok je vjerojatno negdje početak veljače). Predsjedničke ovlasti kod nas su poprilično skresane ali i dalje su relativno značajne, pa osim imenovanja ambasadora, šefa obavještajne službe i vojske tu je i "sukreiranje" vanjske politike (štogod to značilo) i naravno autoritet koji proizlazi iz jedine tako značajne funkcije koja je odabrana neposrednim izborom ljudi (čitaj: Sanadera nitko nikada nije izabrao da bude predsjednik vlade).
Stipe Mesić je (barem meni) u stvari jedno veliko razočarenje. Naravno u datom trenutku je on bio daleko bolja alternativa od protukandidata mu (Budiša ili Kosor), no kroz mandat se poput mnogih drugih probija čistim i u stvar najjeftinijim populizmom - iz jednostavnog razloga što je on jedini u državi koji ima poziciju da može dohvatiti mikrofon kada mu god padne na pamet a da istovremeno nema apsolutno nikakvu odgovornost za ono što kaže tj. o čemu on god govori on u stvari nije ništa kriv niti je bilo što od toga njegova odgovornost (o stvarima koje jesu njegova odgovornost on rijetko govori javno). Mimo toga, Stipe briljira na jednoj i samo jednoj temi a to su ustaše i partizani i to je u stvari jedina stvar koju valjda razumije (ili misli da razumije) pa stoga po tome tambura po istome koliko god može (neovisno o malo šizofrenim stajalištima koja je zauzimao u prošlosti). Jedina iole kvalitetna odluka koju je donio je odluka o umirovljenju generala, no i ta odluka, u retrospektivi svega ostaloga se danas više čini kao statistička pogreška nego kao predsjednička akcija. Ukratko, Mesića nećemo pamtiti (ili barem ne predugo).
Često puta se pojavi tema „Novac“ na PoLLitici, pa eto da osobno nešto malo napišem o toj temi, ne u smislu državne ili globalne ekonomije već doslovce u smislu osobne ekonomije.
Pitanje koje mi kao ljudi često puta postavljamo je kako doći do novca ili neki bi rekli kako steći novac ili kako zaraditi novac, osobno volim se izražavati u smisao privlačenje novca kao magnet ili kao što bi moja supraga meni rekla na takav jedan komentar kao muhe na … (znate što već!)
Svrha ovog dnevnika nije da izradimo neku čarobnu formulu poput piramide, već da uđemo malo u onaj dio ekonomije koji je temelj svakog društva, možemo reći temelj svega kada je „novac“ u pitanju.
Često puta nama govore kako trebamo mudro koristiti novac kako bi mogli najbolje ih oploditi ili izvući maksimalnu korist iz tog novca sa kojim raspolažemo.
Kako bi mogli krenuti u realizaciju bilo kakvog traganja za novcem, trebamo razumjeti da bogatstvo kao takvo ne mora biti u novcima!
Nešto mi je ipak čudno u slučaju veleposlanika Nevena Jurice. Koliko se može pročitati na internetu utvrdjeno je da je ispostavljao račune za obavljanje za neke usluge, ali da zapravo nije kupovao nikakve usluge nego je novac spremao u džep. I da je svota enormna, stotine tisuća dolara.
To je, pišu hrvatske novine, potvrdjeno u Ministarstvu vanjskih poslova. Zapravo, jedan od glasnogovornika Ministarstva potvrdio je slučaj u televizijsku kameru.
Meni nije jasno kako se to može izvesti u iole uredjenom računovodstvu, ali još je intrigantnije da ovo nije prva optužba protiv gospodina Jurice u posljednjih nekoliko mjeseci i da su prije stvari stajale potpuno drukčije.
Nije mi jasno ni što rade hrvatski novinari, i ovime se čudim najviše njima, jer o gospodinu Jurici nemam blagog pojma.
Naime, kad je u jesen, nekako u vrijeme zasjedanja Generalne skupštine UN-a, krenula ista priča o enormnim troškovima veleposlanstva kojem je Jurica na čelu, sve se dizalo na razinu političkog sukoba predsjednika i premijera i na čijoj je strani veleposlanik Jurica.
Tada, potkraj rujna Večernji list je medjutim objavio:
Neovisni, ali ne i neutralni