pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

U četvrtak, 8. svibnja mediji su izvjestili da je Vlada na svojoj sjednici utvrdila Konačni prijedlog Zakona o sigurnosti prometa na cestama.
Provjerio sam na web stranicama Vlade. Informacija je točna.

http://www.vlada.hr/hr/naslovnica/sjednice_i_odluke_vlade_rh/2008/19_sje...

Premijer Sanader često javno govori kako njegova Vlada vozi u petoj brzini.
Sada je netko prešaltao u šestu. Ili je iznenada netko pustio papučicu kuplunga koju je do sada tako uporno stiskao. A možda je netko prestao voziti pod ručnom.
Zašto?

Zato što Vlada RH u četvrtak, 8. svibnja nije mogla utvrditi Konačni prijedlog zakona jer je Sabor tek u petak, 9. svibnja iza 13 sati glasao o Prijedlogu zakona u tkz. „prvom čitanju“, prihvatio ga i uputio predlagatelju (Vladi) za pripremu „drugog čitanja“ uz standardni zaključak „... sve primjedbe i prijedlozi iz rasprave uputiti će se predlagatelju...“.

Ako je Sabor tek u petak „primjedbe i prijedloge“ uputio Vladi za pripremu Konačnog prijedloga, na temelju čega je Vlada već u četvrtak utvrdila Konačni prijedlog zakona?
Ili ih ta saborska rasprava uopće nije interesiraala?

Evo i mog prvog susreta sa velikim stranačkim događajem - 11. izbornom konvencijom SDPa. Sad trenutno sjedim na klupi u blizini Doma sportova, te na suncu i toplom povjetarcu pokušavam na jednom mjestu skupiti prve dojmove. U isto vrijeme u dvorani je oko 2000 delegata krenulo glasati za predsjednika, potpredsjednike, predsjedništvo i glavni odbor - sve skupa, svaki delegat treba glasati za više od 100 kandidata koje smatra najboljima za ta tijela / funkcije. Glasovanje se provodi elektronski i najavljeno je de bi trebalo potrajati dva i pol sata. što je meni dalo dovoljno vremena da izađem na zrak i sumiram dosadašnje dojmove.

Prije odluke o sjedenju/štrajku pred Županijskim sudom u Vukovaru, do rješenja koje bi mi povratilo jedno od prava iz Europske konvencije o ljudskim pravima, savjetovali me dobri ljudi da iznova pokušam s animiranjem javnog mnijenja pozivom svih dostupnih medija na presicu na kojoj ću još jednom objasniti i zaokružiti tri godine od početka kafkijanskog procesa, s naglaskom na neodrživost i protuustavnost trenutnog stanja bez prava na sredstva za život, stanja koje su tužitelji/ovrhovoditelji, gospoda Štengl, odlučili držati status quo sve do isplate sadašnje tražbine od 70 tisuća kuna, odnosno do isplate svih tražbina koje u budućnosti mogu i s velikom vjerovatnoćom će narasti na 300-400 tisuća kuna...

Stalni čitatelji bloga pollitika.com upoznati su sa slučajem, a novima preporučam nekoliko mjesta na kojima je bilo pokušaja objediniti u što sažetijem obliku cijelu priču:
- Nastavak iživljavanja u Vukovaru (pollitika.com)

Umjesto odgovora na komentare podrške i na mome blogu, ali i putem mailova, SMS-ova i poziva, evo nekoliko impresija o mojemu “rezultatu” na našoj jučerašnjoj konvenciji.
Prije svega želim zahvaliti svima koji su prepoznali ono što zagovaram i za što se zalažem, koji su me podržavali i pomagali mi u ovoj kratkoj unutarstranačkoj “kampanji”. Vama šaljem i poruku: “Ne osjećam se ni na koji način pobijeđenim, unatoč skromnom broju glasova koje sam dobio”, baš kao što se tako nisam osjećao ni npr. 1992. kada smo na izborima osvojili jedva prolaz u Sabor. Čvrsto sam vjerovao onda, kao što vjerujem i sada, da politika nije matematika, tek pragmatično prikupljanje glasova, naprotiv da ona i ne smije biti usmjerena samo tom cilju, iako je taj cilj važan.

Ne, nije ovo iz naslova citat Zokija i Martina Lutera, ovo je san koji je pretočen u plan. Pa da krenem redom.

Cijene pogonskog goriva iz tjedna u tjedan sve su veće. Probijaju se nekakve psihološke granice. Tako je granica bila 100 dolara po barelu, pa 120... Granica se mijenja, cijene gorivu a i svemu što je vezano uz gorivo se povećavaju. Kuda će nas to odvesti i kada će se uspon zaustaviti ne može se predvidjeti.

Što učiniti i kako si život olakšati a standard ne ugroziti? To pitanje me proganjalo i u javi i u snu. Plin je odgovor koji se pojavio nedavno na benzinskom servisu kada je račun jednog spremnika benzina eurosuper 95 iznosio preko 400 kuna. Lagani šok me tjerao na analizu, što je to?

Jesu li njih dvojica budućnost SDP-a?

Ivu Pukanića i mene, veže za novinare neobična situacija. Umjesto da smo mi oni koji izvještavaju, obojica smo postali hodajuće vijesti. Naravno, u mnogo čemu se razlikujemo, pa i u sitnici da se Puki šepiri u pratnji policijskog osiguranja, a ja se svaki put štrecnem kad osjetim murju u blizini.

Istina, prvi SDP-ovci na koje sam u subotu naletio bili su povezani s policijom, a susret s njima bio je ugodan. Najprije me srdačno pozdravio Ranko Ostojić, bivši ravnatelj policije, a potom za zdravlje pitao Šime Lučin, bivši policijski ministar. Dakako, nisam mogao mimoići ni Zinku Bardić, bivšu glasnogovornicu MUP-a koja me smjestila na novinarskom pultu uz samo oznaku imena i prezimena dok su drugi novinari sjedili na mjestima gdje su stajali natpisi njihovih redakcija.

Dosta je dnevnika i puno riječi ovdje napisano o liberalima, onim HSLS-ovim i onim HNS-LDovim, ali malo manje ili skoro ništa o Gotovčevim koji su utopljeni u HSLS po Kramarićevoj ideji. Krajnji rezultat je vidljiv i mjerljiv nakon dvije godine od ujedinjenja LSa i HSLSa, od 2006.godine. Jedini ostatak od nekad parlamentarne Liberalne stranke ostala je Dalmatinska liberalna stranka (DLS) kao regionalna stranka koja se nije dala pokoriti ničijoj trgovini. Dvije godine sustavno se guši liberalizam na hrvatskoj političkoj sceni, odnosno liberalima se predstavljaju prema potrebi i lijevi i desni. Kolega leddevet objavio je ovdje odličan dnevnik liberali for dummies, i zato nema potrebe za poseban osvrt na HSLS, a o HNS-ovim liberalima ionako se piše u kontinuitetu.
Ljudi su snaga, ljudi sve pokreću i upropaštavaju, ideje se rađaju i umiru, ali i ponovo oživljavaju. Tako se reinkarnira Gotovčeva ideologija i poimanje liberala na ovim našim prostorima, dali iz nužnosti, procijenite sami.

Reportaža Dijane Čuljak, novinarke kojoj je karijera procvala vođenjem i "uređivanjem" iz Tuđmanova kabineta uredivanih "Motrišta", u kojoj spominje"ekstremne snage Armije BiH" te "muslimanske ektremiste koji drže hrvatske civile" i koji sudjeluju u "planiranoj i smišljenoj akciji muslimansko-srpske politike" svjedoči ne samo o upregnutosti novinara u političku i ratnu propagandu devedesetih nego i da su neki novinari možda bili ili svjedoci ili supočinitelji ili prikrivatelji ratnih zločina.

Čuljak intervjuira žrtve ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz zgrade Vranica
Dijana Čuljak, jedna od najvećih zvijezda Tuđmanovizije, vjerojatno je barem svjedočila pripremama ili možda i samom ubojstvu ratnih zarobljenika u zgradi Vranica od pripadnika HVO za vrijeme muslimansko-hrvatskog sukoba u BiH. Neke bitne činjenične detalje vezane za počinjenje tog zločina sigurno zna. Radi se o ratnom zločinu kažnjivom po Ženevskoj konvenciji i običajnom ratnom pravu (Vranica, dokumentarac). Dehumanizacija žrtve prvi je korak u poticanju na počinjenje zločina, a mediji su često obavljali prljavi posao dehumanizacije neprijatelja. Odgovornost novinara za poticanje ili pomaganje ratnih zločina odavno je ispitana na sudu za Ruandu (BBC: Rwandans jailed for 'Hate Media'), no Tribunal za bivšu Jugoslaviju takve optužnice nije dizao, a lokalna pravosuđa uglavnom bježe od same pomisli da bi novinar mogao odgovarati za poticanje na ratni zločin zbog novinskih uradaka. Rijetka iznimka bila je najava posebnog srpskog tužiteljstva za ratne zločine da istražuje dva slučaja novinara koji su navodno koristili svoje izvještaje za širenje mržnje i poticanje ratnih zločina za vrijeme ratova u devedesetima (više). Da su devedesete bile godine kad su novinari radili i nečasne stvari nije sporno, a prilog Dijane Čuljak samo je jedan od bisera koji se kriju u arhivama i koje medijske kuće pokušavaju zataškati. Kako bi se održao apsurd hrvatske javne rasprave, Dijaninu reportažu je strogo komentirao Denis Latin, koji na jednoj YouTube snimci možda i sam sudjeluje u prikrivanju zločina pravdajući dim iznad Knina nakon Oluje paljenjem smeća (kojeg pale razdragani povratnici).

Imaju li društvo i novinari snage raspraviti ulogu novinara u prošlom ratu?

Pod pojmom politike podrazumijeva se puno toga. Politika je zakonodavstvo i predlaganje zakona. Politika je i administracija i servisiranje građana. Politika je diskusija i sporazumjevanje. Ali, prije svega i na najvišem nivou, politika je pitanje temeljne vizije razvoja društva, na koju se oslanjaju svi ostali oblici političkog djelovanja. Zato je za svaku političku opciju neophodno da jasno izrazi viziju na kojoj temelji i opravdava svoje postojanje, i na kojoj gradi sve ostale niže oblike svog političkog djelovanja.

U praktičnom političkom djelovanju može doći, i redovito dolazi do većih ili manjih odstupanja od tih temeljnih načela. To je zato jer je dnevna politika uvijek bazirana na kompromisima koji moraju zadovoljiti brojne često suprotstavljene interese.

Guverner HNB-a je u stvari napao medjunarodne financijske savjetnike, a publiku je strašio i ulaskom u Europsku Uniju!

Upozoravam cijenjeno čitateljstvo da mi se nije dalo ispravljati tipfelere i da sam tekst postao netom što sam ga napisao, iz duše.

Naslovnica Jutarnjeg lista objavljuje nalsov: Ekonomisti okrenuli ledja Mesiću. Vecernji piše Tajni dogovor Vlade i HNB-a. Tužno je koliko hrvatski novinari, od kojih neki ekonomsku politiku i Vladu prate desetljećima, pojma nemaju o čemu se zapravo radi u tobožnjoj raspravi Mesić-Sanader-Rohatinski. Govor guvernera objavljen je na internet stranici Hrvatske narodne banke pa bi bilo barem gradjanski pristojno, ako im ruinirana profesija ne postavlja više takve zahtjeve, da su ga pročitali. Ne čudi što dvije vodeće dnevne novine nisu postavile link na taj govor, jer bi onda morale komentirati izvor a ne svoje fikcije i utvare, prikaze što bi rekao onaj duhoviti reper.

Malo prije se logiram i dočeka me slijedeći video:

Ono što mi je upalo u oči je to da je video montiran, ako pogledate snimku, između trenutka kada je čovjek iz publike postavio pitanje i odgovora ima jedna minuta i četrdeset sekundi koje nedostaju. Strašno me zanima što se događalo u tih minutu i četrdeset. Uočite i da je embedanje videa bilo dozvoljeno pa potom zabranjeno.

Iako se radi o vječno zahvalnoj temi i iako se o njoj već dosta pisalo (Kako se slizati s novinama - smanjenjem PDVa i Sanader kupio novinske izdavače) mislim da vrijedi prenijeti dio saznanja koje danas donosi business.hr - Novinski izdavači odjednom profitabilni.
Nakon loše 2006. godine, u kojoj su od svih velikih izdavača jedino Novi list i NCL media grupa ostvarili dobit, lani je pozitivno poslovalo čak osam od deset najvećih, pa i kronični gubitaši Vjesnik i Slobodna Dalmacija.
U dobitnike su lani prešle ukupno tri tvrtke u suvlasništvu WAZ-a i Ninoslava Pavića, dobit je ostvario Styrijin Večernji list, ali i tvrtka Adria media, koja izdaje desetak revija. Jedini gubitaši u prošloj godini ostali su Styrijina 24 sata te splitska Kultura i rasvjeta, izdavač Feral tribuna.

Mislim da nema osobe na kugli zemaljskoj koja nema o tome stav - proGAY / kontraPEDERI ...

To je pojava koja se javlja kao predmet mnogobrojnih vrsta rasprava - to je politicko pitanje prvog reda, religiozno pitanje, socijalno/drustveno pitanje, humanisticko pitanje, o tome mnogo sto ima reci medicinska struka, policija, umjetnost, baba Reza s placa, politicar koji treba glasove, murijas koji osigurava gay parade, skinhead koji mota lanac za provod, mati koja strahuje za sina/kcer, uplasena mlada spodobica koja jednog dana otkrije da gleda na pogresnu stranu i da je drukcija od onog kako je propisano ...

O tome se uvijek krene ponovno pricati u javnosti kad se dogodi neki incident ili kad GAY skupina odluci izaci na ulice ...

Mene je medutim nicim izazvanu i izvan sezone pricanja o "pederima", na pisanje ovog posta ponukao zanimljiv prilog televizijske kuce ABC u emisiji 20/20 koja ide petkom i koju sam gledala prije tjedan dana, o cemu ce kasnije u tekstu biti rijeci.

Osobno, moram priznati da ja GAY pitanje podrazumijevam dijelom gradanskih sloboda, birati seksualnu orjentaciju je svacije neprikosnoveno pravo koje ja uvazavam i postujem.

(Svježi sjeverni povjetarac)

U posljednje vrijeme svjedoci smo izrazitih pokreta civilnog društva, i to po raznim pitanjima: od prikupljanja potpisa za referendum o NATOu, preko srednjoškolskih, studentskih i sindikalnih prosvjeda, do najavljenog skupljanja potpisa za referendum o saborskim mirovinama. Očigledno posljednji izbori velikim grupama građana nisu donjeli željene promjene u lošoj politici, što nije ni čudo obzirom na sastav i način djelovanja vlade dr. Ive Sanadera II.

Ono što je meni posebno zanimljivo je slijedeće: gotovo sve te akcije su u većoj ili manjoj mjeri na liniji SDPovih programa, no nitijedna od tih akcija nije dobila javnu ili infrastrukturnu podršku te stranke. S jedne strane, to mi je razmljivo - SDP jednostavno ne želi "zajašiti" inicijative civilnog društva, no s druge strane, živimo u sustavu koji politički (i dijelom medijski) onemogućava ili spin-a rezultate takvih aktivnosti, te je strukturalna i politička potpora nužna da bi takve aktivnosti imale trajniji rezultat.

Tek što je uspjehom rezultirao prosvjed učenika srednjih škola, evo i studenti su izvojevali pobjedu. Đaci su morali izaći na ulicu, njih čak nekoliko stotina; studenti niti to. Dovoljna je bila najava. Ministar Primorac je u maniri bankrotiranog kockara odmah izjavio da podupire sve studentske zahtjeve, zajedno s Rektorskim zborom donio neke odluke i još izjavio da su studenti u svemu u pravu, te da će im se sutra pridružiti u „šetnji“. Neobično blaga formulacija. Čovjek bi od ministra Primorca očekivao da barem instantno stupi u štrajk glađu do ispunjenja studentskih zahtjeva. Toliko je on ogorčen na naš obrazovni sustav.
Đacima ćemo se još vratiti. Idemo prvo o studentima. U čemu je problem, što su njihovi zahtjevi, tko je kriv?